KIMOVE OPASNE VEZE /

Maleni saveznik lukavo izdominirao nuklearne sile: Jedna zemlja ne može mirno spavati

Ne poduzme li SAD potrebne korake u odvraćanju Sjeverne Koreje i umirivanju Južne Koreje, posljedice bi mogle biti katastrofalne

28.4.2026.

16:49

danas.hr

Profimedia

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin u lipnju 2024. otputovao u Pjongjang - svoj prvi posjet Sjevernoj Koreji u gotovo četvrt stoljeća - prizor je bio upečatljiv: glavni grad krasile su ruske zastave i Putinovi portreti, a ruski vođa dočekan je na raskošnoj ceremoniji s vojnom počasnom gardom i mnoštvom djece koja nose balone. Ništa neobično - raskoš je glavno obilježje sjevernokorejske politike.

Ono manje očekivano bio je sadržaj Putinova sljedećeg sastanka sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom: Ugovor o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu. Njegovim potpisivanjem formaliziran je odnos koji se tiho oblikovao od ruske invazije na Ukrajinu 2022. - vojni savez između dvije nuklearno naoružane "izopćenice".

Do listopada 2024., oko 11.000 sjevernokorejskih vojnika raspoređeno je u Rusiju, prvenstveno u Kursku uz sjeveroistočnu granicu s Ukrajinom, kako bi podržali ruske vojne operacije. Do kraja travnja 2025., prema informacijama južnokorejskih obavještajnih službi, prisutnost vojnih trupa Pjongjanga procijenjena je na 15.000. Najmanje polovica od tog broja raspoređena je do danas, piše Foreign Affairs.

Malen i opak saveznik

Partnerstvo sa Sjevernom Korejom donijelo je ključnu prednost u ruskim ratnim naporima. Iako se sjevernojorejska vojska često opisuje kao mala i nerazvijena, Sjeverna Koreja uskoro je za Rusiju postala ključni dobavljač topničkog streljiva, odabranih projektila i ljudstva.

Dapače, u veljači 2025., šef ukrajinske vojne obavještajne službe javno je tvrdio da Sjeverna Koreja osigurava otprilike polovicu streljiva koje Rusija koristi na frontu. A prema procjenama ukrajinske vojne obavještajne službe iz studenog 2025., Sjeverna Koreja je od 2023. ruskim snagama isporučila oko 6,5 milijuna topničkih projektila. Od kraja 2024. i sofisticirane samohodne topničke sustave dugog dometa te višecijevne bacačke raketne sustave.

Ovo partnerstvo učinilo je i Korejski poluotok opasnijim mjestom. Ne samo da je Sjeverna Koreja od Rusije dobila vojne sposobnosti i iskustvo iz borbe u njezinom ratu, već je produbljivanje ekonomskih i diplomatskih veza između dvije zemlje ublažilo dio pritiska koji je Sjevernu Koreju desetljećima držao podređenom Kini.

Sada, s većim povjerenjem u svoju konvencionalnu vojsku i u poziciji da međusobno suprotstavlja dvije velike sile, Sjeverna Koreja suočava se s manje ograničenja nego ikad. I ne samo to. Odluči li se Pjongjang za agresiju protiv Južne Koreje - čiji je saveznik SAD - rat vjerojatno ne bi bio ograničen samo na borbu između dvije Koreje, već bi u sukob uvukao i Rusiju i Kinu.

Washington dio odgovornosti za održavanje mira na Korejskom poluotoku želi prebaciti na Seul, ali čini se da ne uviđa koliko se priroda tog zadatka promijenila. Odvraćanje Pjongjanga, naime, sada podrazumijeva i odvraćanje Pekinga i Moskve, a koliko god bila sposobna, Južna Koreja to ne može učiniti sama.

'Prijetnja, ako je potrebno'

Korejski poluotok jedno je od najopasnijih svjetskih žarišta još otkako je Sjeverna Koreja, uz podršku komunističke Kine i Sovjetskog Saveza, 1950. napala Južnu Koreju. SAD je predvodio snage Ujedinjenih naroda od 16 zemalja kako bi obranili zemlju. Kina je u ime Sjeverne Koreje intervenirala nekoliko mjeseci kasnije.

Borbe su trajale tri godine, a okončane su tek nakon dvije godine mukotrpnih, povremenih pregovora. Primirjem je stvorena demilitarizirana zona koja sada služi kao granica između Sjeverne i Južne Koreje. Međutim, dvije zemlje tehnički su još uvijek u ratu - mirovni sporazum nikada nije potpisan pa opasnost od druge sjevernokorejske invazije - ili pada režima u Pjongjangu - od tada potiče američko i južnokorejsko vojno planiranje.

Izravni sukobi, provokacije i tijesni susreti više su puta testirali primirje između dvije Koreje u proteklih sedam desetljeća. Sjeverna Koreja je 1968. u Seul poslala jedinicu komandosa od 31 čovjeka u smjelom atentatu na južnokorejskog predsjednika Park Chung-heeja. Nekoliko dana kasnije, sjevernokorejska mornarica zaplijenila je američki obavještajni brod USS Pueblo.

U 1970-ima, južnokorejski vojnici su ispod demilitarizirane zone otkrili tajne tunele, a sjevernokorejski vojnici ubili su dva američka časnika u Zajedničkoj sigurnosnoj zoni. Incident je zamalo izazvao otvoreni sukob, ali smrtonosni sukobi nisu izbjegnuti. Takvih je bilo u Žutom moru 1999., 2002. i najdramatičnije 2010. kada je Sjeverna Koreja torpedirala južnokorejsku korvetu Cheonan. Ubijeno je 46 mornara, a Sjeverna Koreja zatim je granatirala otok Yeonpyeong, pri čemu su poginuli i vojnici i civili.

Opasnost na poluotoku poprimila je nuklearnu dimenziju 1990-ih, kada je Sjeverna Koreja objavila svoj plan povlačenja iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Pregovori s SAD-om odgodili su formalno povlačenje Pjongjanga do 2003., ali Sjeverna Koreja je nakon toga ubrzala razvoj nuklearnog oružja. Između 2006. i 2017. zemlja je provela šest nuklearnih testova, a 2017. i interkontinentalni balistički test rakete, koji je prvi put pokazao potencijalnu sposobnost dosezanja kontinentalnog dijela SAD-a.

Nakon kratkog diplomatskog otvaranja 2018. - kada se Kim Jong-un pridružio sastancima s južnokorejskim predsjednikom Moon Jae-inom i američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, ali koji su završili bez trajnih sporazuma - Sjeverna Koreja je ubrzala testiranje raketa i nastavila širiti svoj nuklearni arsenal. Kao što je Kim izjavio u govoru u ožujku, zemlja sada posjeduje "moć da predstavlja prijetnju, ako je potrebno".

Ukrajina kao poligon 'za učenje'

Lekcije koje Sjeverna Koreja do danas uči u Ukrajini, jačaju njezinu sposobnost pokretanja ograničenih napada i povećavaju opasnost da bi sukob na poluotoku mogao eskalirati u opći rat - naravno, ne bi izgledao kao rat u Ukrajini pa to iskustvo ne bi Pjongjangu dalo odlučujuću prednost. Osim toga, protivnik Sjeverne Koreje je jači od onog s kojim se Rusija suočila kada je prvi put napala Ukrajinu - Južnokorejska vojska, s pola milijuna vojnika i modernom visokotehnološkom opremom, već više od 70 godina planira, vježba i gomila zalihe za slučaj sjevernokorejskog napada. U takvoj potencijalnoj borbi, vjerojatno bi joj se priključio i SAD - u Južnoj Koreji je stacionirano oko 28.500 američkih vojnika.

Međutim, ne treba misliti da bi Sjevernoj Koreji manjkalo prednosti u jednom takvom sukobu. Zemlja može ugroziti Južnu Koreju i bez da prva napadne - Seul i njegovih više od deset milijuna stanovnika udaljeni su manje od 50 kilometara od demilitarizirane zone, što je u dometu gotovo 6.000 topničkih sustava Sjeverne Koreje.

Sa svojih manje od 260 kilometara, linija demilitarizirane zone koja se proteže preko Korejskog poluotoka, daleko je kraća od 1100 kilometara duge linije bojišnice u Ukrajini. Kao takva, Sjevernoj Koreji u startu olakšava koncentraciju snaga i žestok prvi udar u potencijalnom napadu. U potiskivanju južnokorejske i američke obrane, Sjeverna Koreja bi se - baš poput Rusije - oslanjala na masovno topništvo te napadala glavne vojne ciljeve oko Seula.

Malo je vjerojatno da bi stekla zračnu nadmoć, što znači da bi njezine kopnene snage morale usvojiti metode raspršivanja i prikrivanja kako bi izbjegle zračne napade, a vjerojatno bi morala koristiti i projektile kratkog dometa za napad na logističke čvorove, zapovjedna mjesta, sustave protuzračne obrane i infrastrukturu Južne Koreje, baš kao što to Rusija čini u Ukrajini uz pomoć sjevernokorejskog oružja.

Tisuće sjevernokorejskih vojnika poslanih u Rusiju - a što je prvo veliko raspoređivanje sjevernokorejskih snaga na stranom terenu od Hladnog rata - uče kako sve ovo učiniti. Te su trupe pretrpjele značajne žrtve, ali su također razvile veće vještine u rukovanju modernim oružjem - upravljaju dronovima za nadzor, razminiraju i izvode topničke napade za Rusiju. Vojnici koji se vraćaju u Sjevernu Koreju, dodatno se uvježbavaju u kombiniranom naoružanju, dronovima i elektroničkom ratovanju - svemu onome što definira moderno bojište. A to je iskustvo koje nijedna vojna vježba ne može ponoviti.

Pjongjang, naravno, želi institucionalizirati ove lekcije koje su vojnici naučili u Ukrajini. Sjevernokorejska vojska je prošlog svibnja održala obuku časnika na kojoj su povratnici podijelili uvide s ruskih frontova. Prema ukrajinskoj vojnoj obavještajnoj službi, mnogi od otprilike 3000 sjevernokorejskih vojnika koji su se vratili kući sada služe kao vojni instruktori.

Suradnja i u svemiru

Rat u Ukrajini pružio je Sjevernoj Koreji i operativno okruženje u kojem može testirati svoje oružje i opremu te slati podatke o performansama u stvarnom vremenu inženjerima u Pjongjangu. Rezultati su vidljivi. Iste sjevernokorejske balističke rakete kratkog dometa koje su početkom 2024. često neispravno funkcionirale i promašivale ciljeve za otprilike 3 kilometra, postale su puno preciznije početkom 2025. i obično pogađale unutar 50 do 100 metara od svojih predviđenih ciljeva.

Sjeverna Koreja je, čini se, osigurala i transfer tehnologije u zamjenu za pomoć Rusiji u Ukrajini, što joj može pomoći u razvoju borbenih kapaciteta u slučaju potencijalnog rata na Korejskom poluotoku. Napredna satelitska tehnologija iz Rusije mogla bi Pjongjangu dati i bolji nadzor od dosadašnjeg te bolje podatke o ciljanju. To bi s vremenom olakšalo i učinkovito korištenje raketnih snaga.

Kim Jong-un je na stranačkom kongresu u veljači odobrio planove za razvoj tehnologija koje se koriste za napad na neprijateljske satelite. Sjevernokorejski sporazum s Rusijom iz 2024. također je svemir identificirao kao područje bilateralne suradnje. Koristeći rusko iskustvo s protusatelitskim sustavima i elektroničkim ratovanjem, Sjeverna Koreja mogla bi sniziti vlastite tehničke barijere u razvoju sredstava za ometanje protivničkih svemirskih sposobnosti.

Korak prema poduzimanju odlučnih akcija

Međunarodni promatrači izvještavaju da je Rusija od kraja 2024. Sjevernoj Koreji osigurala moderne sustave protuzračne obrane pogodne za obranu od dronova, krstarećih raketa i preciznog streljiva. Rusija je osigurala i naprednu opremu za elektroničko ometanje te operativno znanje koje bi Pjongjangu moglo pomoći da degradira južnokorejske i američke komunikacije, ometa GPS i otežava rad dronova tijekom sukoba.

Južnokorejski mediji, koji se pozivaju na anonimne dužnosnike, izvijestili su i da je Rusija u prvoj polovici 2025. Sjevernoj Koreji osigurala ključne dijelove za podmornicu na nuklearni pogon, što moguće uključuje reaktor, turbinu i sustav hlađenja. Čak i da je točno, to još uvijek ne mora značiti da Sjeverna Koreja ima operativnu podmornicu na nuklearni pogon i sposobnost za rakete, ali svakako potencijalno može ubrzati razvoj toga.

Sve skupa možda ne bi bilo dovoljno da preokrene vojnu ravnotežu na poluotoku u korist Sjeverne Koreje, ali dovoljno je da odigra važnu ulogu na početcima eventualne krize. Južnoj Koreji i SAD-u svakako bi bilo teže brzo potisnuti sjevernokorejsku silu koja je postala bolja u raspršivanju, prikrivanju, korištenju dronova i elektroničkom ratovanju. A Kim Jong-una sve skupa može ohrabriti u provođenju ograničene eskalacije ili prisilnog napada s ciljem postizanja kakvog diskretnog dobitka poput ekonomskih ustupaka, priznavanja legitimnosti njegovog režima ili nuklearnog programa.

Takav vojni napredak Sjevernu Koreju bi mogao ohrabriti i na poduzimanje odlučnijih akcija. Iako većina promatrača vjeruje da je Kim Jong-un prvenstveno usredotočen na opstanak svog režima i da se, ocjenjujući Južnu Koreju kao "glavnog neprijatelja" možda preračunava, ovakve izjave jednko mogu sugerirati i sljedeće: počne li Kim Jong-un vjerovati da se otvorila kakva prilika, a posebno ako sumnja u američku predanost Južnoj Koreji, njegovo vojno gomilanje moglo bi poprimiti ofenzivni karakter.

U takvim okolnostima, svaku namjernu ili nenamjernu provokaciju bilo bi teže kontrolirati, tim više što Pjongjang postaje sigurniji u vlastite sposobnosti i podršku koju može osigurati od Rusije i Kine. Vjerojatnost da će vanjska sila zaustaviti Kim Jong-una u krizi postaje, stoga, sve manja, a bliske veze s Rusijom daju mu strateške mogućnosti koje Sjeverna Koreja ranije nije imala.

'Grijesi Pekinga'

Kimova ovisnost o Kini desetljećima je ograničavala njegovo donošenje odluka. Pjongjang je bio prisiljen oslanjati se na Peking za veliku većinu svoje energije, hrane i trgovine: Kina je 1993. opskrbljivala 77 posto sjevernokorejskog uvoza goriva i 68 posto uvoza hrane.

Tijekom gladi koja je opustošila Sjevernu Koreju u drugoj polovici 1990-ih - a u kojoj je umrlo između pola i preko tri milijuna ljudi, Kina je svake godine slala stotine tisuća tona hitnih pošiljki žitarica. Kina i Južna Koreja nastavile su Sjevernoj Koreji slati pomoć u hrani i u godinama koje slijede. Samo u 2005. te dvije zemlje zajedno su osigurale gotovo milijun tona.

Čak je i sjevernokorejski izvoz usmjeren pretežno na Kinu. Kina je 2010. činila preko 80 posto ukupne sjevernokorejske trgovine. Brojka se popela na otprilike 95 posto ili više 2016.-2017., nakon što su se pooštrile UN-ove sankcije Sjevernoj Koreji. Od tada je ostala na istoj razini.

Peking je cijelo to vrijeme oprezan po pitanju korištenja svog utjecaja za poticanje drastičnih političkih promjena u Sjevernoj Koreji. Kina je bila sklonija čekati postupne ekonomske reforme koje bi mogle pomoći u stabilizaciji režima te zabrinuta da bi njezin prevelik pritisak na Pjongjang mogao rezultirati slomom režima ili vojnom agresijom, što bi bila katastrofa svoje vrste.

Washington je kritizirao takav kineski pristup, posebno njezino oklijevanje da prisili Pjongjang na odustajanje od nuklearnog programa. No, interesi Kine se na važne načine i preklapaju s interesima Washingtona i njegovih saveznika. Primjerice, Peking je podržao sankcije UN-a Sjevernoj Koreji i potaknuo Pjongjang da sjedne za pregovarački stol. Time je olakšao nuklearne pregovore koje su Kina i Sjeverna Koreja 2003. započele s Japanom, Rusijom, Južnom Korejom i SAD-om.

Prije nego što je Pjongjang 2009. odustao od pregovora, oni su 2007. ipak rezultirali nizom sporazuma kojima se od Sjeverne Koreje zahtijevalo da zatvori i zapečati svoja nuklearna postrojenja u Yongbyonu te da dopusti Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju praćenje lokacije u zamjenu za značajne pošiljke teškog loživog ulja iz drugih zemalja.

Neka nova dinamika

Danas, mijenja na stvari što su ruski i kineski odnos sa Sjevernom Korejom drugačiji. Od 2006. do 2017. Moskva je glasala za svaku glavnu rezoluciju UN-a o sankcijama protiv Sjeverne Koreje. Sada, aktivno potkopava međunarodna ograničenja koja je i sama pomogla izgraditi. Najštetnije takvo potkopavanje bilo je u ožujku 2024. kada je Rusija iskoristila svoj veto u Vijeću sigurnosti UN-a kako bi blokirala obnovu mandata nadzornog odbora UN-a koji je dokumentirao kršenja sjevernokorejskih sankcija - kršenja koja su uključivala rusku nabavu oružja iz Sjeverne Koreje za upotrebu u Ukrajini.

Ruski diplomati su u raspravama Vijeća sigurnosti sjevernokorejski razvoj nuklearnog oružja i balističkih projektila počeli opisivati kao predvidljiv odgovor na američko neprijateljstvo i napore da se "uguši" sjevernokorejski režim, radije nego kao kršenje međunarodnog prava. Rusija je od 2021. podnijela i rezolucije kojima se poziva na ublažavanje ili poništavanje sankcija Sjevernoj Koreji, a od 2022. koristi prijetnju veta kako bi ublažila ili ukinula izjave Vijeća sigurnosti koje osuđuju sjevernokorejska raketna testiranja.

Iako Sjeverna Koreja ekonomski ostaje ovisna o Kini, Rusija režimu pruža financijsku pomoć otkako je potpisan sporazum o međusobnoj obrani u lipnju 2024. Te iste godine, službena bilateralna trgovina Rusije sa Sjevernom Korejom dosegla je rekordnih 34 milijuna dolara - mali iznos u usporedbi s otprilike 2 milijarde dolara godišnje trgovine s Kinom, ali gotovo deseterostruko povećanje u odnosu na sjevernokorejsko-rusku trgovinu iz 2022.

Moskva je 2024. također odmrznula 9 milijuna dolara sjevernokorejske imovine koju je držala u ruskim financijskim institucijama i tako Pjongjangu omogućila pristup međunarodnom bankarskom sustavu, prvi put nakon niza godina. Nadalje, ruski brodovi otvoreno krše sankcije dok prevoze streljivo iz Sjeverne Koreje, a u zamjenu Sjevernoj Koreji isporučuju prijeko potrebnu naftu i drugo gorivo.

Kineske igre i igre s Kinom

Jačanje odnosa između Sjeverne Koreje i Rusije prijeti smanjenjem utjecaja Kine pa Peking nije sjedio skrštenih ruku. Kina je odgovorila većim naporima kako bi se dodvorila Pjongjangu. Kina je ovu igru igrala već ranije, svjesna toga da njezin utjecaj ovisi o tome hoće li ostati nezamjenjiva za sve relevantne igrače na Korejskom poluotoku. Tako je u proljeće 2018. - nekoliko dana nakon objave da će se Trump i Kim osobno sastati radi izravnih pregovora - kineski predsjednik Xi Jinping pokušao svojoj zemlji dodijeliti posredničku ulogu, dočekavši Kima u Pekingu na njegovom prvom inozemnom putovanju od 2011., otkako je postao čelnik.

Slično Rusiji, Kina se također počela zalagati za blaži tretman Sjeverne Koreje u Vijeću sigurnosti UN-a, a jednako slično reagira i na zatopljavanje sjevernokorejsko-ruskih odnosa. Između 2023. i 2025. visoki kineski i sjevernokorejski dužnosnici sastali su se osam puta, u usporedbi s 25 susreta ruskih i sjevernokorejskih dužnosnika. Iako je to nemjerljivo manje, zanimljivo je da se tempo kineskih sastanaka ubrzao krajem 2025. Kim je u rujnu u Pekingu održao privatni sastanak s Xijem, prvi put u posljednjih šest godina.

U listopadu 2025., kineski premijer Li Qiang je posjetio Pjongjang i tako postao najviši kineski dužnosnik koji je posjetio Sjevernu Koreju od 2019. Obje zemlje izdale su priopćenja u kojima pozivaju na "jačanje strateške koordinacije" i "produbljivanje praktične suradnje", sugerirajući da Peking želi potvrditi svoju poziciju glavnog pokrovitelja Pjongjanga. Trgovina između dvije zemlje oporavila se na razinu sličnu onoj prije Covid pandemije, a kopneni putevi preko zajedničke granice - koji su bili zatvoreni 2020. - ponovno su otvoreni.

Obnovljeni interes Kine za Sjevernu Koreju, Kim Jong-unu daje više diplomatskog i ekonomskog prostora za manevriranje: radi li Peking marljivo na tome da ostane nezamjenjiv za Pjongjang, to znači da neće vršiti pritisak na Kimov režim i riskirati da Sjevernu Koreju još više približi Rusiji.

Idealna pozicija

Problem, međutim, s rastućim savezom Sjeverne Koreje i Rusije nije samo u tome što je ublažio ograničenja potencijalnog sukoba na Korejskom poluotoku, već je osigurao i da svaki takav rat bude opasniji. Naime, desetljećima je bilo jasno da bi Kina vojno intervenirala u svakom većem sukobu između Sjeverne i Južne Koreje - ne kako bi spasila Kimov režim, već kako bi unaprijedila vlastite interese.

To znači, ako bi poraz ili čak kolaps Kimovog režima bio neizbježan, Kina bi brzo djelovala kako bi osigurala kontrolu sjevernokorejskog teritorija, nuklearnih postrojenja i vođenje poslijeratnog političkog rješenja. Rusija, s druge strane, nema geografsku blizinu i snagu da bi se natjecala s Kinom u brzom premještanju trupa preko sjevernokorejske granice, niti je do danas pokazala namjeru osporiti takav potencijalni kineski poslijeratni utjecaj.

Međutim, problem je što Rusija sada ima nove obveze obrane Sjeverne Koreje i Kina je ne može sprječavati u tome da ih ispuni. Štoviše, rusko sudjelovanje sada potencijalno otežava Kini zaštitu vlastitih interesa u održavanju stabilnosti i očuvanju utjecaja nad Sjevernom Korejom, a Moskva bi zasigurno htjela imati i pravo glasa u deeskalaciji potencijalnog sukoba na poluotoku, kao i u svim političkim sporazumima postignutim nakon toga. Nije sigurno da bi se njezine preferencije u tom slučaju poklapale s pekinškima, dijelom i zato što Rusija općenito pokazuje veću toleranciju prema riziku i globalnim neredima nego Kina - posebno u Sjevernoj Koreji, gdje je manje izložena potencijalnoj izbjegličkoj krizi, a i manje zainteresirana za budućnost Istočne Azije od Kine.

U ovako nesigurnoj koaliciji triju zemalja, Sjeverna Koreja je zapravo u idealnoj poziciji. Mogla bi tražiti od Kine i Rusije da rasporede svoje trupe u znak podrške njezinim ratnim naporima - teško da bi ijedna zemlja bila voljna propustiti priliku da oblikuje sukob koji bi mogao izravno utjecati na njezine sigurnosne interese. Čak i ako se te trupe ne bi borile uz Sjevernokorejce, nego bile stacionirane negdje drugdje na poluotoku, sama njihova prisutnost povećala bi rizik od eskalacije za Južnu Koreju i njezine saveznike.

Prijetnja za Seul

S obzirom na takvu podršku Kine i Rusije Sjevernoj Koreji, Južna Koreja teško bi mogla dominirati konvencionalnim ratom. Pjongjang sam po sebi ima procijenjenih 1,3 milijuna aktivnog vojnog osoblja, uz oko 600.000 vojnih pričuvnika i otprilike 5,7 milijuna paravojnih pričuvnika. Južna Koreja, nasuprot tome, ima aktivne snage od oko 450.000 vojnika - broj koji se smanjio za otprilike 20% između 2019. i 2025., prvenstveno zbog demografskog pada.

Seulska dobro obučena i opremljena vojska, sa svojim snažnim zapovijedanjem i kontrolom te integracijom s američkim snagama, dugo je imala kvalitativnu prednost nad brojčano većom vojskom Pjongjanga. Pad ljudstva mogao bi se nadoknaditi boljom obukom te pristupačnim, skalabilnim tehnologijama poput dronova, kibernetičkog oružja i autonomnih sustava omogućenih umjetnom inteligencijom. Međutim, ruske i kineske tehnologije, znanje i proizvodni kapaciteti mogli bi umanjiti južnokorejske prednosti.

Budući da Rusija i Kina podržavaju sjevernokorejsku proizvodnju i pomažu u integraciji sustava, njihova zajednička obrambena industrijska baza uskoro bi mogla nadmašiti južnokorejsku, ali i bazu podrške Južnoj Koreji, uzme li se u obzir da se SAD suočava sa značajnim ograničenjima zaliha i proizvodnje oružja. Bilo kakva žešća konvencionalna borba ili mogućnost izravnog kineskog i/ili ruskog sudjelovanja, ne samo da bi rat na poluotoku učinili težim za pobjedu, već bi ga učinili i težim za okončanje.

Bilo bi teže pronaći i rješenje za okončanje sukoba koje bi bilo prihvatljivo svim stranama u slučaju da Sjeverna Koreja pokuša produžiti proces međusobnim suprotstavljanjem Kine i Rusije. Postojao bi i rizik od širenja rata, ako bi Sjeverna Koreja napala baze i luke u Japanu i Guamu - luke koje bi američka pojačanja koristila za ulazak u ratište - ili ako bi kineske trupe ušle u Sjevernu Koreju kako bi osigurale pogranična područja, što bi povećalo rizik od izravnih sukoba s američkim i južnokorejskim snagama.

Opasnost od nuklearne eskalacije bi porasla, posebno ako bi savezničke operacije ugrozile vodstvo Pjongjanga, sustav zapovijedanja i kontrole ili nuklearne snage. Sjevernokorejski zakon o nuklearnom oružju iz 2022. dopušta upotrebu nuklearnog oružja kao odgovor na napade na te ciljeve, a režim bi i neovisno o tome imao poticaj rano upotrijebiti svoje nuklearno oružje - čemu riskirati poraz prije nego što može djelovati?

Ispod 'washingtonskog radara'

Sjeverna Koreja u posljednje vrijeme nije bila prioritet Washingtona. Druga Trumpova administracija lani je čvrsto usmjerila pozornost na sukobe u Europi, Latinskoj Americi i Bliskom istoku, a u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti za 2025., Trumpova administracija Sjevernu Koreju ni ne spominje. U Strategiji za 2026., pak, sugerira se da bi Južna Koreja trebala preuzeti "primarnu odgovornost za odvraćanje Sjeverne Koreje uz kritičnu, ali ograničeniju američku podršku".

Međutim, kako zadatak više nije samo odvraćanje Sjeverne Koreje, već i odvraćanje korejskog sukoba u koji bi mogle biti uvučene Kina i Rusija, Washington ne može jednostavno prepustiti tu odgovornost Seulu. Tim više što ni sam SAD ne bi bio u stanju dobiti rat protiv te skupine zemalja. Osim što Kina i Rusija zajedno imaju više brodova, podmornica, vojnog osoblja i tenkova od SAD-a, sama Kina nadmašila je SAD u proizvodnji - prednost je to koja u dugorajnom ratu postaje ključna.

Tu je i opasnost da bi SAD - završi li u ratu na Korejskom poluotoku, ali je istovremeno uključen u sukob negdje drugdje, primjerice na Tajvanu ili u Europi - bio rastrgan na dva fronta, što bi ga moglo prisliti na povlačenja s barem jednog bojišta. Želi li se izbjeći takav scenarij, SAD bi trebao djelovati već sada i trajno ojačati svoju vojnu prisutnost na poluotoku. Time bi Rusiji i Kini povećao rizike i troškove velikog rata te istovremeno smanjio vjerojatnost da bilo koja od njih riskira podržati sjevernokorejsku agresiju.

Ne povede li računa o svemu ovome, SAD riskira napraviti istu grešku koju je američki državni tajnik Dean Acheson učinio 1950., kada je održao govor u kojem je Korejski poluotok izostavio iz svog opisa američkog obrambenog perimetra u Aziji. Ta fatalna greška je sovjetskom premijeru Josifu Staljinu i kineskom vođi Mao Zedongu ostavilo dojam da mogu podržati sjevernokorejsku invaziju na Južnu Koreju bez rizika od sveopćeg rata protiv Zapada.

Današnji američki pokušaji prebacivanja tereta obrane poluotoka na Seul mogli bi ponovno signalizirati Moskvi i Pekingu da zbivanja na Korejskom poluotoku nisu od velikog interesa za Washington i tako povećati rizik od rata na tom području. Suprotno tome, želi li pokazati svoju ozbiljnost u vezi sjevernokorejske prijetnje, Trumpova administracija trebala bi naglasiti svoju predanost obrani Južne Koreje, ali i obećati da će odgovoriti na upotrebu nuklearnog oružja protiv Južne Koreje američkim nuklearnim protunapadom. Inače, takva retorika dugo je bila standardna američka diplomatska praksa pa njezino izostavljanje iz službenih izjava sadašnje administracije ne prolazi neprimijećeno.

Južna Koreja se krajem prošle godine obvezala da će čim prije povećati svoj obrambeni proračun na oko 3,5 posto BDP-a. SAD bi trebao to pozdraviti i nastaviti podržavati konačni prijenos operativne kontrole u ratno vrijeme na južnokorejsko zapovjedništvo. Time bi se uloga Seula proširila u kombiniranom operativnom planiranju i donošenju kriznih odluka. Naravno, konačna zapovjedna vlast ostala bi u rukama američkih snaga dok bi glavne odluke o vojnim misijama Seul i Washington donosili zajednički. Svi ovi potezi ojačali bi odvraćanje te južnokorejsko-američki savez učinili sposobnijim i vjerodostojnijim.

Savezništvo na klimavim nogama

Jačanje američke podrške Južnoj Koreji može pomoći i u unapređenju drugih američkih sigurnosnih ciljeva u Aziji, recimo, u slučaju Tajvana. Zasada, mogućnosti Washingtona su oblikovane zajedničkom izjavom iz 2006. u kojoj se SAD složio poštovati stav Južne Koreje da američke snage u zemlji ne bi trebale biti uvučene u regionalni sukob "protiv volje korejskog naroda". U novonastalim okolnostima, to razumijevanje treba ažurirati detaljnijim planiranjem situacija koje do sada nisu predviđene.

Dobra je vijest da Seul prepoznaje potrebu za jačanjem vlastite obrane: južnokorejski predsjednik Lee Jae-myung je u svojoj objavi na društvenim mrežama krajem siječnja napisao je da bi "bilo neprihvatljivo" da njegova zemlja, "koja troši 1,4 puta više na nacionalnu obranu od bruto domaćeg proizvoda Sjeverne Koreje, ne može zaštititi sebe". S većim južnokorejskim obrambenim izdacima i bližom suradnjom s SAD-om na brodogradnji, Južna Koreja mogla bi postati glavni izvoznik oružja i proizvođač streljiva - to bi Seul učinilo i stvarnom strateškom imovinom za Washington.

Zasad, međutim, postoje znakovi da je savez SAD-a i Južne Koreje na klimavim nogama. Trumpova administracija nije pojasnila što znači pružanje "kritične, ali ograničenije američke podrške" Južnoj Koreji, što bi moglo produbiti pukotine u odnosu, koje se već naziru. Na sjednici Nacionalne skupštine u veljači, premijer Kim Min-seok suočio se s oštrim kritikama oporbenog zastupnika koji je tvrdio da vladini pregovori s Washingtonom nisu uspjeli zaštititi Južnu Koreju od visokih američkih carina.

Istog mjeseca, Južna Koreja odbila je sudjelovati u predloženoj trilateralnoj zračnoj vježbi s Japanom. Kasnije, kada je američka misija obuke iznad Žutog mora potaknula kinesku vojsku da pošalje vlastite borbene zrakoplove, južnokorejski dužnosnici uputili su pritužbe američkom zapovjedniku, ali ne i Kini. Ne poduzme li SAD potrebne korake u odvraćanju Sjeverne Koreje i umirivanju Južne Koreje, posljedice bi mogle biti katastrofalne.

Još nije kasno

Neizvjesnost oko podjele odgovornosti između Washingtona i Seula mogla bi smanjiti učinkovitost bilo kakvog zajedničkog odgovora tijekom krize. Postane li, u međuvremenu, Južna Koreja zabrinuta zbog mogućnosti rata i skeptična prema predanosti svog saveznika, mogla bi biti prisiljena poduzeti "mjere očajnika". primjerice, pokušati pristupiti Pekingu ili čak odustati od odnosa s SAD-om u zamjenu za jamstvo Kine da će obuzdati i Sjevernu Koreju i Rusiju.

Takav dramatičan preokret trenutno nije moguć, ako je vjerovati anketi Asan Instituta za političke studije, koja je provedena krajem 2025. i pokazuje da 96% Južnokorejaca vjeruje da će savez SAD-a i Južne Koreje ostati potreban u doglednoj budućnosti, dok njih 80% podržava nastavak stacioniranja američkih snaga u Južnoj Koreji. Međutim, ako bi SAD ozbiljno potkopao ili povukao svoja sigurnosna jamstva i vidljivo smanjio svoju vojnu prisutnost, ovi postoci mogli bi se promijeniti. Isto bi vrijedilo i ako bi neki od glavnih saveznika napustio sporazum star 70 godina - drugi američki saveznici mogli bi i sami početi preispitivati svoje odnose Washingtonom.

SAD i Južna Koreja se, zaključno, više ne suočavaju samo sa prijetnjom koja dolazi iz Sjeverne Koreje - opasne, ali desetljećima izolirane zemlje. Washington i Seul sada ne mogu odvratiti Sjevernu Koreju bez da kalkuliraju sa spremnošću Rusije da održi sjevernokorejski režim i spremnošću Kine da intervenira u slučaju bilo kakvog sukoba.

SAD je 1950. pogriješio jer nije signalizirao da je Korejski poluotok važan. Rezultat su bili trogodišnji rat i sedam desetljeća dugo primirje koje je poluotok ostavilo u opasnom stanju potencijalnog sukoba s nuklearnim silama. Danas, Washington ima mogućnost očekivati veći angažman Seula, ali mora nastaviti ispunjavati vlastite sigurnosne obveze jer samo snažan i predan SAD može Kima, Putina i Xija odvratiti od agresije koja bi mogla značiti katastrofu za Washington i njegove saveznike.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO Kim proglasio nasljednicom svoju kćer: Njoj je dopušteno što je zabranjeno ženama u Sjevernoj Koreji

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.