Ukratko, kao nešto što će se dogoditi bez obzira što bilo tko mislio o tome, a u tom procesu će sve snage biti upregnute u kampanju koju nitko neće nazvati kampanjom, jer kada vlast vodi kampanju za nešto, narod je (s pravom) sumnjičav i nepovjerljiv.
Zato nas samo informiraju. Navodno o dobrim i lošim stranama, jedino što te loše strane nikako da pronađemo u izjavama državnih službenika i raznih stručnjaka/savjetnika.
Sustav propagande i proizvodnja pristanka
Možda je stvarno nepotrebno naglašavati kako se u Hrvatskoj sve odluke donose upravo na način kao što je slučaj sa priključivanjem NATO-u, bez obzira na stav javnosti, a javna rasprava je tek fraza koja u stvarnosti nema neko značenje.
Problem je u tome što nitko zapravo ne zna kako bi se ta rasprava trebala provesti i tko bi je uopće trebao voditi. Čak i kada se dogode neke tribine, rasprave, okrugli stolovi, tu nije riječ o javnosti već direktno zainteresiranim skupinama, bilo da je riječ o stručnjacima koje je zaposlila vlast i najčešće udrugama/pojedincima koji uglavnom pokušavaju problem sagledati kritički.
Javnost, u najširem smislu te riječi, zapravo niti ne sudjeluje u toj raspravi, a često niti ne zna da ona negdje odvija.
Sve to je tek igranje demokracije, jer predstavnička demokracija nije direktno demokratska, pogotovo ovdje gdje čak niti referendum ne može biti sredstvo odlučivanja.
Ne znači to da je refrendum dobro rješenje ili oblik odlučivanja, no za nijansu je drugačiji, demokratskiji od odluka koje donosi samozvana politička "elita".
No, sve to treba gledati iz pozicije vlasti. U nedostatku dobrih ciljeva u drugim poljima bio im je potreban cilj koji je magičan štapić ili instant rješenje za bolje sutra - pa su tu dvije institucije kojima se možemo priključiti NATO i EU.
Čak su skovali i frazu "euro-atlanske integracije", koja zapravo ne znači ništa jer priključivanje NATO-u i EU nema nikakve veze jedno s drugim (barem formalno ne), ali dobro zvuči u toj igri obećavanja sjajne budućnosti.
Ipak, sjajna budućnost više nije toliko dobar argument, pogotovo kada dolazi iz usta nekoga kome i ovako baš ne vjerujemo, pa je pristanak na priključivanje NATO-u trebao drugu motivaciju, onu koju je teško izbjeći – strah.
Svjetska politika je danas bazirana na strahu od terorizma, osovina zla, diktatora koji podržavaju terorizam, dakle unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja koji ugrožavaju našu sigurnost.
Uz to je taj neprijatelj nevidljiv, neuhvatljiv i može biti svugdje, a «spavači» se uvijek mogu probuditi i aktivirati.
Tako je sigurnost dobila na cijeni pa se u njeno ime pristaje na sve, od većeg vojnog budžeta do priključivanja vojnim organizacijama koje okupiraju druge zemlje. Preventivno, naravno, i u svrhu očuvanja sigurnosti.
Stvaranje takve atmosfere u Hrvatskoj nije bilo jednostavno do trenutka dok Kosovo nije dobilo nezavisnost, čime se zaoštrila situacija u regiji, a strah je prevagnuo i u najkraćem mogućem roku proizveo pristanak priključivanju NATO-u. Barem u anketama. Strah je moćno oružje.
Politika straha, terora i zaštite interesa
Sve to dovodi do zaključka da terorizam i nove ratne prijetenje odgovaraju NATO-u kao najvećoj i jedinoj globalnoj vojnoj sili. Opstanak nakon raspada Varšavskog pakta je bio doveden u pitanje, a definitivna nova uloga i smjer razvoja je utvrđen nakon prvih intervencija na Balkanu.
Rođen je globalni policajac, branitelj demokracije i kapitalizma, iako se ovo zadnje ne navodi jasno i glasno. Valjda bi zvučalo da brani nečije privatne interese. Zapravo znači upravo to, ali kako je riječ o organizaciji koju svi financiramo, nije baš popularno to predstavljati na taj način.
Zaštita interesa se posve dobro vidi u tome kako NATO tolerira progon Kurda i činjenicu da je Turska okupirala istočni dio Cipra. Da ne govorimo o toleriranju mnogobrojnih nelegalnih poteza SAD-a, od čega je najpoznatije pružanje pomoći vojnim diktaturama u Latinskoj Americi od 50-ih do 80-ih godina dvadesetog stoljeća.
To pokazuje da je NATO neprincipijelna organizacija koja ne posreduje svugdje gdje dolazi do kršenja ljudskih prava i genocida, ali i da djeluje isključivo u području svojih interesa, dakle, nema neke velike humanističke motive za djelovanjem (koje deklarativno uvijek ističe). Dobar primjer takvog djelovanja iznosi Andreas Zumach:
"U dokumentu NATO-a MC 327, usvojenom krajem 1993. godine, kaže se da će NATO posredovati prema dopuštenju Vijeća sigurnosti UN-a samo u onim regijama i sukobima gdje zemlje članice NATO-a imaju vlastite interese. Zato što takvih interesa nije bilo u Ruandi 1994. godine, samo su mirno promatrali genocid nad stotinama tisuća ljudi." (Andreas Zumach, Die neue NATO, 2000)
Takvom politikom NATO postiže samo jedno - podržava kršenje ljudskih prava i doprinosi daljnjoj militarizaciji svijeta. U takvoj situaciji mir, sigurnost i demokracija nikada nisu bili udaljeniji ciljevi, što god NATO i njegovi zastupnici govorili.
U obrani nepotizma i kapitalizma
Cijeli proces približavanja NATO-u prati argumentacija da će nakon toga i drugi odnosi u državi biti uređeni, poput transparentnog poslovanja, kadrovske politike, politike zapošljavanja i slično, gdje će javni interes biti ispred privatnog.
Tako je tijekom tribine o NATO-u na Filozofskom fakultetu u Zagrebu politolog i predsjednikov savjetnik Vlatko Cvrtila rekao da nakon ulaska u NATO više neće postojati sustav u kojem će netko reći "Ajde rođo, ti budi general, a ti rođo, evo tu je natječaj, gradi ceste i mostove".
Ta duhovita dosjetka je trebala pokazati kako situacija "na zapadu" ne dopušta balkanski nepotizam i neprofesionalnost. To je točno. Tamo prolazi zapadnjački nepotizam i neprofesionalnost.
Upravo taj "rođo" način dogovaranja poslova je bio na snazi (i to javno) kada je planiran napad i okupacija Iraka, u vrijeme kada je sustavno uništavana (uglavnom civilna) infrastruktura.
Nije li tada otvoreno rečeno da će u obnovi ("onoga što sada rušimo") sudjelovati oni koji se priključe tom ratnom pohodu, a da drugi ne računaju na poslove u Iraku? Koja je onda razlika između toga kako se dogovaraju poslovi "na zapadu" i na brdovitom Balkanu?
Netko će reći da nije NATO napao Irak, što je formalno istina, ali puno njegovih članica sudjeluje u toj okupaciji, a najjača vojna sila i zapravo vođa NATO-a SAD je poveo taj napad. Pametnom dovoljno.
No, vratimo se na trentuak "rođo" sistemu... Sve i da nije tako, da taj "rođo" sistem ne postoji gdje god se okreneš, posve je jasno da NATO danas ima jednu osnovnu ulogu, što je samo po sebi problem.
To je obrana kapitalizma, zapravo, njegove suvremene neoliberalne verzije i to je njegova osnovna vojna i politička uloga. Posve je svejedno da li će taj izrabljivački sustav i odnosi u njemu biti profesionalni ili neprofesionalni. Hoće li me izrabljivati "rođo" ili "gospodin".
Rezultat će za većinu nas biti isti. Jedino što će tako svi moćnici imati jednaku šansu da dobiju svoj dio kolača, a nama će jednako oduzimati i na naš račun će zarađivati, kako god dogovarali poslove.
Kampanja zagovaranja NATO-a često pokušava prikazati tu vojnu organizaciju kao "neutralnog širitelja i branitelja demokracije", ali koliko ta pozicija može biti stvarna? Obrana kapitalizma je posve jasna ideološka pozicija, jednako koliko su ideološke pozicije neprijatelja NATO-a jasne.
Uostalom, može li vojna i politička organizacija biti neutralna? Danas nitko nije neutralan, a kapitalizam ponajmanje, unatoč svojoj mogućnosti prilagođavanja i nadgradnje koju koristi kako bi nas uvjerio u svoju "neutralnost, nepristranost i jednake mogućnosti za sve".
Čemu se to onda priključujemo?
Očito je da iza NATO-a ne stoje samo interesi koje navode u svojim programskim dokumentima i javnim nastupima, skrivajući se iza deklarativnih izjava o širenju "slobode, sigurnosti i demokracije".
Nedosljednost u provođenju politike, nejasne motivacije i interesi, isticanje nepotrebnosti referenduma, kršnje ljudskih prava, uništavanje civilnih objekata i infrastrukture, okupacije, zagađivanje okoliša, upotreba oružja sa osiromašenim uranom (kojeg su puno bacili u Jadransko more 1999. godine)...
Lista se samo nastavlja, a Hrvatska se priključuje toj vojnoj organizaciji i time prihvaća ovakvu politiku. Zapravo, tjeraju sve nas da prihvatimo tu politiku u ime "nepostojanja alternative". Koliko puta je to ponovljeno da se čovjek mora zapitati koga to uvjeravaju da je to tako – sebe ili nas?
I ako nas već moraju toliko uvjeravati, što je to što nam ne govore?
Uloga NATO-a nije pozitivna, koliko god nas pokušavali uvjeriti u to. A sve navedeno je tek kap u moru argumenata o tome što ne valja. Netko će reći da sve to sada i nije toliko važno jer će Hrvatska postati članica što god mi mislili o tome i što god činili po tom pitanju.
Međutim, nije to samo pitanje priključivanja već uopće činjenice da takva organizacija postoji i djeluje, a tu ne možemo zatvoriti oči, bili unutar nje ili izvan.
Na kraju, najviše glasova protiv NATO-a dolazi upravo iz samih zemalja članica, a to bi nam trebalo nešto govoriti. Barem da nije gotovo kad nam oni "odozgo" kažu da je gotovo.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
