Budući je ovaj tekst predviđen više kao nadopuna opsežnom izlaganju profesora Ozrena Žuneca, pridržat ću si pravo skretanja pozornosti samo na neke dodatne elemente koje smatram zanimljivima.
1. Kako se članice NATO postavljaju ako dođe do mogućnosti konflikta ili nedaj bože, do ratnog sukoba?
Članak 4 Washingtonskog sporazuma
Ova odredba rješava situacije u kojima neka od članica Saveza smatra kako je ugrožena te od ostalih traži pomoć i suradnju u promišljanju prijetnje te pripremi odgovora na tu prijetnju.
Želio bih skrenuti pažnju na situaciju iz 2003. godine, taman pred početak tadašnjeg Američko-iračkog rata.
U danima konačnog zaoštravanja situacije, pred sam početak sukoba, turski je parlament užurbano raspravljao o zahtjevima za primanje stranih vojnika u zemlju – oni su trebali sačinjavati sjeverno krilo napada na Irak.
U to isto vrijeme, pred zemlje članice NATO saveza, stigao je niz prijedloga vezanih uz predstojeći ratni sukob.
Za početak je SAD tražio zamjenu svojih trupa na Balkanu europskim vojnicima te povišenje stupnja osiguranja oko baza koje su koristile u Europi. Jednako tako, tražio je i početak planiranja pomoći Turskoj, za slučaj da ova bude napadnuta.
U to je doba (krajem siječnja i početkom veljače 2003.) već bilo jasno da napad na Irak neće biti izveden pod okriljem NATO saveza, a izgledalo je da i UN još štošta ima za reći.
Nakon što su odbijeni neformalniji američki prijedlozi o pomoći Turskoj, sama Turska je iskoristila svoj status članice NATO saveza i sročila formalan zahtjev za pomoć.
n je bio zasnovan na članku 4 sporazuma iz Washingtona koji glasi "Članice će se savjetovati kad god, po mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od članica".
Ovo je bio prvi javni zahtjev na temelju članka 4 u tada 53 godine dugoj povijesti Saveza. Prije nego li se njemu udovoljilo, uslijedila je politička kriza – najteža sve od sporova o raspoređivanju projektila srednjeg dometa u Europi tijekom 1980-tih – praćena i dugotrajnim političkim pogađanjima. Pogledajmo detaljnije o čemu se tu radilo.
Turska je tehničko-vojnu, ali savjetodavnu, podršku saveza zatražila za slučaj da se nakon započinjanja ratnih operacija u Iraku sama nađe pogođena iračkim vojnim odgovorom – kojeg se smatralo vjerojatnim u slučaju da zaista jedno krilo napada na tu zemlju zaista krene s prostora Turske.
Po uzoru na situaciju Izraela i Kuvajta 1991. – očekivalo se raketne napade na ciljeve u Turskoj, možda praćene i korištenjem kemijskog ili biološkog oružja.
Upravo zato, Turska je od NATO saveza zatražila AWACS zrakoplove za nadzor zračnog prostora, bitnice protuzračnih projektila Patriot, i vojnu opremu za kemijsko-biološko ratovanje – kombinezone, maske i slično.
Budući da pravni put pred tijelima Organizacije UN nije bio iscrpljen, i u okviru NATO saveza su se profilirala ista ona dva politička bloka koji su se sukobljavali u UN-u. Jedan, predvođen SAD-om, smatrao je turske zahtjeve legitimnima.
Drugi, koji se protivio napadu na Irak, svaku pomoć vezanu uz predstojeći rat smatrao je prejudiciranjem odluka UN-a i posebice Vijeća sigurnosti.
Upravo zato, pod formalnim opravdanjem davanja vremena UN-u i njegovim inspektorima koji su u Iraku tražili oružja masovnog uništenja te vodili razoružavanje – Francuska, Njemačka i Belgija vetom su blokirale i turski zahtjev za pomoć.
Sve to se počelo odvijati u siječnju 2003. da bi u javnost izbilo nakon nekoliko tjedana, sredinom veljače 2003. – kad je u sjeni tradicionalnih sigurnosnih susreta u Münchenu postalo jasno da sporazum ipak nije postignut.
Na izvanrednom sastanku NATO-a, 10. veljače 2003. ponovo nije postignut dogovor, a razgovori su idućih dana nastavljeni neformalno, u okviru Sjevernoatlantskog vijeća.
Od tadašnjih 19 članica saveza, navedene su tri zemlje ustrajale na svome vetu i time zaustavljale postupak odgovora na turski zahtjev. Pri tome je bilo jasno kako će za samo raspoređivanje bilo kakvih vojnih postrojbi naknadno trebati još jedna izričita dozvola zemalja članica NATO-a.
Bilo je jasno i kako je u pitanju jedan od osnovnih principa čitavog saveza – odgovor na egzistencijalnu zabrinutost jedne od članica – i u jednom je trenutku čak izgledalo da bi, ako odluka ne bude donešena, SAD bio spreman i sam riješiti to pitanje produbljujući već postojeći jaz među političkim blokovima.
Tijekom pregovora je SAD ipak odustao od nekih svojih zahtjeva, dok je formalni turski zahtjev sadržan u zasebnom dokumentu – oko kojeg je tajnik saveza Robertson uzaludno pokušavao postići sporazum.
Prolazili su dani – 14. veljače je Hans Blix podnio svoj izvještaj o stanju u Iraku, da bi sporazum konačno bio ugovoren 16. veljače – samo dan prije održavanja izvanrednog EU summita o Iraku.
Budući je bilo izgledno kako upravo Francuska predvodi blokadu, iskorišten je već razrađen princip postupanja – odlučivanje o savjetovanju (i planiranju odgovora) prebačeno je u nadležnost Odbora za obrambeno planiranje Defence Planning Committee – u kojem Francuska ne sudjeluje od svoga povlačenja iz vojnog dijela NATO 1966. godine. Nakon takvog isključenja Francuske iz odlučivanja, ostale su dvije zemlje podnositeljice veta ostale same.
Prvo je popustila Njemačka, da bi kasno navečer i Belgija prihvatila američke planove vezane uz turski zahtjev. Ipak, te tri zemlje su posebnom deklaracijom istakle kako njihov pristanak na turski zahtjev ujedno ne prejudicira na bilo koji način rad po pitanju Iraka koji se odvijao u UN-u, po rezoluciji 1441.
Konkretno, Turska je dobila traženu pomoć. Njemačka je poslala 46 projektila za sustav Patriot te dva AWACS zrakoplova (stacionirani u mjestu Konya u južnoj Turskoj krajem veljače).
Nizozemska je dala tri lansera te posade za sustav Patriot, koji su početkom ožujka stacioniran u gradove Diyarbakir i Batman. Norveška je ponudila Turskoj 10.000 kompleta za zaštitu od kemijsko-biološkog ratovanja.
Dakle, nepuna dva mjeseca nakon što je Turska postavila zahtjev NATO savezu, vojna je tehnika s pripadajućim posadama ipak bila na terenu – nepuna dva tjedna prije početka ratnih operacija u Iraku.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje utjecaja koji je sporazum o pomoći NATO saveza Turskoj imao na odluku te zemlje o dozvoljavanju raspoređivanja američkih vojnika na jugo-istok njenog teritorija, uz granicu s Irakom.
Naime, od 17. veljače postaje vidljiv turski odmak od SAD-a i njihova rastuća suzdržanost oko predstojećeg sukoba u Iraku. Jednako tako, dodatno se otvorilo pitanje stupnja sigurnosti koji članicama Saveza zapravo pruža njihovo članstvo.
U pitanje su dovedene temeljne vrednote i sam smisao NATO saveza, a da rješenje ove konkretne krize nije na tako otvorena pitanja dalo konačan odgovor.
Članak 5 Washingtonskog sporazuma
Do danas je odredba ovog članka aktivirana samo jednom, 2001. godine. Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council – NAC) je 12. rujna 2001. godine, samo dan nakon napada, odlučilo da će se događaje od 11. rujna smatrati napadom prema slovu članka 5 ako se ustvrdi kako su oni zadesili SAD iz inozemstva.
Dvadesetak dana kasnije, 2. listopada 2001. godine – nakon što je američka istraga ustvrdila kako je napadač bila međunarodna teroristička mreža al-Kaida predvođena Osama bin Ladenom – NAC je u ime NATO-a potvrdio aktiviranje odredbe članka 5 Washingtonskoga ugovora.
Kada je 18 članica saveza ponudilo pomoć SAD-u, na vidjelo je došla i još jedna stvar – sklonost SAD-a samostalnome djelovanju, opravdana velikom razlikom u opremljenosti vojnih snaga koje su zapravo uopće i mogle biti stavljene na raspolaganje napadnutom SAD-u.
Upravo zato, SAD se izjasnio protiv izvođenja zajedničke uzvratne vojne akcije saveza protiv terorista.
Osim toga, do izražaja je došla i pažljivo sročena logička struktura ovoga ugovornog članka.
Naime, on sam po sebi ne znači i automatsko započinjanje nekih vojnih aktivnosti – iako on doduše garantira napadnutoj članici saveza kolektivni odgovor, svakoj je zemlji članici saveza ostavljeno da sama, u skladu s ostalim članicama, odluči o konkretnome načinu pomoći napadnutoj državi (uključujući tu i uporabu oružanih snaga).
Dakle, svaka zemlja članica saveza, kao prvo, ima pravo na odlučivanje i – kao drugo, ima pravo na izbor načina pomaganja. Time je sam sadržaj obaveze pomaganja ostao relativno nedefiniran.
No, SAD je tu nedoumicu riješio odlučnom akcijom – saveznicima je predstavio osam odvojenih područja na kojima se očekivala suradnju.
O tome je odlučeno 4. listopada 2001. godine, dvadesetak dana od napada na SAD i samo tri dana prije započinjanja američke vojne operacije u Afganistanu.
Osim šest točaka vezanih uz prava korištenja luka, prava preleta kroz zračne prostore saveznika, dopunjavanje pojedinih resursa potrebnih za operacije, dodatno osiguranje infrastrukture koju su koristili SAD i zemlje saveznice, pomoć i podršku državama koje budu izložene terorističkim prijetnjama te jačanje obavještajne infrastrukture i suradnje u borbi protiv terorizma – prihvaćena su i dva konkretnija oblika suradnje. Oni su poprimili oblik dviju konkretnih operacija Saveza – nazvanih Eagle Assist i Active Endeavour.
Operacija Eagle Assist započela je 9. listopada 2001. godine. Obuhvaćala je raspoređivanje AWACS (Airborne Warning and Control Systems) zrakoplova u sastavu NATO Early Warning Force (NAEWF) iz njihove matične baze u Njemačkoj nad SAD – konkretno, u bazu Tinker, savezna država Oklahoma.
Njihovim korištenjem, Amerikanci su mogli svoje zrakoplove iste namjene rasporediti na prostor novouspostavljenog bojišta, bez da pri tome trpe od manjka takve specijalizirane opreme nad prostorom samih SAD.
Od pet zrakoplova početno raspoređenih u prostor nadležnosti NORAD – misija Eagle Assist je sredinom siječnja 2002., a na zahtjev SAD-a, pojačana na ukupno sedam letjelica. Nakon što su izvedene dopune i unapređenja protuzračnih kapaciteta samog SAD-a, 16. svibnja 2002. je Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) odlučilo o dovršenju ove misije.
Ukupno gledano, u operaciji Eagle Assist je sudjelovalo 830 ljudi iz 13 NATO zemalja. Obavilo se 4300 sati leta, u sklopu 360 odvojenih operativnih zadataka.
Operacija Active Endeavour je pomorske naravi. Praktično je započela 6. listopada 2001. godine, kada je brodovlje pomorskih snaga NATO-a u Mediteranu (STANAVFORMED) s redovite vježbe poslano u istočni Mediteran, ne bi li ondje krenulo nadzirati pomorski promet.
Operacija je onda i formalno započeta 26. listopada, izdavanjem zapovjedi o aktivaciji misije. Od tada pa sve do danas, brodovlje u sklopu namjenskih snaga Task Force Endeavour (TFE) nastavlja kontrolirati pomorske putove Mediterana.
Zapovijeda im se iz Napulja, sjedišta američke šeste flote i pomorskih snaga NATO-a u Mediteranu. Samo je tijekom prva dva mjeseca akcije pregledano oko 1700 trgovačkih brodova.
Od početka prosinca 2001. godine, u operaciji Active Endeavour se svaka tri mjeseca smjenjuju odabrana plovila pomorskih snaga NATO-a u Mediteranu (STANAVFORMED) i pomorskih snaga NATO-a u Atlantiku (STANAVFORLANT).
Sjevernoatlantsko vijeće je 4. veljače 2003. odlučilo da dio pomorskih snaga pridruženih operaciji započne i nadzor prometa Gibraltarskim tjesnacem. Prva pratnja civilnih plovila obavljena je 10. ožujka 2003. godine, a to postaje i nadležnost posebnih namjenskih snaga –Strait of Gibraltar (STROG).
Eskort civilnih plovila je ondje uz prekide obavljan sve do kraja svibnja 2004. do kad je prepraćeno nešto manje od 500 plovila.
Od 16. ožujka 2004. djelokrug operacije Active Endeavour proširen je na čitavo Sredozemlje, da bi u ljeto iste te godine misija bila proširena sudjelovanjem dodatnih zemalja – Rusije, Ukrajine, Alžira, Albanije, Izraela, Maroka i drugih (Hrvatska također sudjeluje od 2007. godine).
Plovila u okviru operacije Active Endeavour su u Mediteranu do 1. travnja 2008. obavila nadzor nad više od 92 000 plovila, od čega je na njih 106 iskrcan i nadzorni tim.
Iako je obustavljen njen dio što je obuhvaćao praćenje plovila kroz Gibraltar, čitavoj operaciji Active Endeavour – pokrenutoj nakon aktivacije članka 5. Washingtonskog sporazuma, u listopadu 2001. – skori kraj nije na vidiku.
2. Je li Argentina bila članica jednog od vojnih saveza u vrijeme kad je bila u sukobu s Engleskom zbog Falklanda, a znamo da je SAD dao svekoliku pomoć Englezima? Ovo pitam iz razloga što je u to vrijeme postojalo nekoliko regionalnih vojnih saveza u kojima je gotovo u svakom bio i SAD.
Poziciju Argentine u doba krize oko Falklanda (ili Malvina, kako ih Argentinci običavaju nazivati – prijevodom na španjolski imena danog ovim otocima od njihovih prvih, francuskih, naseljenika) obilježavala je pripadnost slabome TIAR savezu (Rio-pakt), ali i argentinsko članstvo u pokretu Nesvrstanih.
No, smatram da je za detaljnije promatranje bilo kojeg kriznog žarišta bitno zagrepsti detaljnije i u povijest pojedinog kraja.
Tako i ovdje, u slučaju Malvina (Falklanda), povijest daje zanimljiv uzorak u čijem svjetlu i novija događanja postaju razumljivija.
Dakle, Falklandi (Malvini) su bili krizno žarište i ranije, krajem 18. te tijekom 19. stoljeća. Dok je otočje nakon 1833. godine, tijekom zenita svoga imperijalnog sjaja, okupirala Velika Britanija – Argentina nije prestala periodično isticati svoja vlastita prava na to područje.
Jednako kao i 1982. , Sjedinjene su se Američke Države i tada nalazile u velikoj dvojbi – primijeniti Monroe-ovu doktrinu na Veliku Britaniju ili ne.
Tijekom 19. stoljeća, jednako kao i 1982. godine, izlaz iz ove dileme se iznašao u pravnim finesama. No, pogledajmo detaljnije o čemu se tu radilo.
Za početak, Malvini (Falklandi) su otkriveni relativno rano – izvori se tu razlikuju – ali do njihova je naseljavanja trebalo pričekati 1760-te. Tako je 1764. ondje ustanovljena francuska kolonija Port Saint Louis, a dvije godine kasnije – neovisno te bez znanja o Francuzima – i engleska utvrda Port Egmont.
Pri tome, radilo se tu o području koje je tradicionalno, još od Ugovora iz Tordesilasa te kasnijeg Ugovora iz Utrechta iz 1713. godine, pripadalo u španjolsku kolonijalnu i interesnu sferu. Time su se Španjolci 1766. našli neposredno izazvanima kada su otkrili dvije kolonije na otocima "u svom stražnjem dvorištu".
Francuska je kolonija preuzeta kupovinom, dok se englesku koloniju riješilo vojno – 1770. godine je 5 fregata i 1600 marinaca preuzelo koloniju Port Egmont.
Rečena je akcija gotovo izazvala rat Velike Britanije s Španjolskom i Francuskom, no nakon francuskog povlačenja, Španjolska se našla prisiljena na kompromis. Tako je 1771. godine ponovo uspostavljena britanska vlast nad Port Egmontom, ostavljajući neriješeno pitanje opće vlasti nad otočjem.
Pobjedonosni Englezi su se, zbog ekonomske krize izazvane gubitkom u Američkom ratu za neovisnost, već do 1776. godine povukli s Falklanda (Malvina) – ostavljajući ih pod faktičnom španjolskom vlašću – sve do 1811. kada su se i Španjolci povukli, ostavljajući samo ploču kojom su tvrdili da zadržavaju vlast nad otočjem.
Budući da početkom 19. stoljeća započinje raspad španjolskog kolonijalnog carstva i španjolsko Podkraljevstvo Rio de la Plata, koje je svojedobno nadziralo i Malvine (Falklande), prerasta 1816. godine u Ujedinjene provincije rijeke La Plate – koje i dalje smatraju puste otoke svojim sastavnim dijelom. To se potvrdilo 1820. godine, kada Amerikanac David Jewett pristaje na otočje i ondje razvija zastavu Ujedinjenih provincija.
No, pravi problemi počinju 1826. godine, kada avanturista Louis Vernet u drugom pokušaju ustanovljava novu koloniju na mjestu bivše španjolske naseobine Port Saint Louis.
On je u svojim pokušajima naseljavanja za svoj poduhvat dobio "blagoslov" i Britanaca i Argentine (kako se u međuvremenu, od 1826. počela nazivati država Ujedinjene provincije rijeke La Plata) te je tako dodatno zakomplicirao latentni spor oko otočja Malvini (Falklandi).
Argentinci su ga 1829. godine postavili na poziciju guvernera otočne zajednice u nastajanju, praćeno neslaganjem Britanaca, i on je krenuo s provođenjem svoje vlasti. Budući je do tada vladalo poprilično bezakonje, posebno po pitanjima lova na tuljane, novi se guverner svojim uvođenjem reda brzo posvađao s zapovjednicima lovačkih brodova.
Uslijedile su i zapljene brodskog inventara prekršitelja. Za argentinsku vlast se pokazala kobnom zapljena američkog broda Harriet, budući je na to američki konzul u Buenos Airesu uzvratio – s jedne strane tvrdnjama kako SAD ne priznaju argentinsku suverenost nad Falklandima (Malvina) i, s druge strane, slanjem američkog ratnog broda USS Lexington u kaznenu misiju na otočje.
Američki je ratni brod 1831. godine uništio argentinsku koloniju Port Louis i na odlasku proglasio otočje ničijom zemljom (res nullius). Pobune te neredi su tijekom idućih godinu i nešto dana ometali pokušaje stanovništva da obnove naselje, a time je i sama argentinska vlast nad otočjem bitno oslabila.
Te okolnosti koriste Britanci, čije plovilo HMS Clio 2. siječnja 1833. vojno zauzima Malvine (Falklande), protjerujući argentinske predstavnike.
Od tada pa do perioda rata 1982. godine, Velika Britanija neprekidno nadzire otočje, praćeno povremenim neuspješnim argentinskim isticanjima zahtjeva za njihov povrat.
Pri tome su, dakle, SAD posredno odigrale ulogu u Britanskome stjecanju otočja 1830-tih – oslabivši tamošnje glavno naselje prethodnom vojnom akcijom. Jednako tako, u sporu koji je uslijedio, specifično američko tumačenje Monroeove doktrine pokazat će se bitnim – budući je neaktivnost opet faktično predstavljala svrstavanje na britansku stranu.
Rečena doktrina, formulirana u govoru američkog predsjednika Jamesa Monroea u prosincu 1823. godine, ograničava daljnju europsku kolonizaciju i miješanje u stvari novouspostavljenih država na prostoru obiju Amerika – ako bi do njih ipak došlo, SAD bi se prema uljezima postavile neprijateljski.
Pitanje Falklanda (Malvina) se tijekom 19. stoljeća izbjegavalo staviti u kontekst Monroe-ove doktrine, tvrdeći kako taj sukob i iz njega proizlazeći spor zapravo predstavljaju samo nastavak starijeg neslaganja – dakle, ne predstavlja svježu kolonizaciju ili miješanje, protiv kojeg bi onda SAD trebale reagirati.
Jednako tako, djelujući politički dosljedno, SAD nisu ni na koji način priznale niti britanski suverenitet nad otočjem, izbjegavši tako i svaku odgovornost za postupke svojih brodova u doba prije britanske intervencije 1833.
Što se perioda rata 1982. godine tiče, SAD su se i tada faktično našle na britanskoj strani. Dok se s jedne strane išlo na ruku Britancima, zbog čega se Ronalda Raegana oštro kritiziralo da je odignorirao Monroe-ovu doktrinu – SAD su ipak nakon okončanja oružanog sukoba pristale uz rezoluciju UN, donesenu u rijetkom skladu zemalja Amerika, kojom se krajem 1982. od Argentine i Velike Britanije tražilo da ipak nastave pregovore o pitanju suvereniteta nad Malvinima (Falklandima).
Osim kao na pokušaj obnavljanja narušenog ugleda SAD u Latinskoj Americi, na ovu se odluku može gledati i kao na "labuđi pjev" Monroeove doktrine koju je tada već očigledno vrijeme pregazilo.
Time je vidljivo kako su se pitanja postavljena oko rata na Falkladnima (Malvinima) 1982. pokazala kobnima ne samo za Rio-pakt (TIAR savez) – o čemu govori gospodin Žunec – već ujedno i za Monroeovu doktrinu, glavni teorijski oslonac američke borbe protiv širenja komunizma na prostoru obaju Amerika.
Prethodni članak:
NATO i sukobi zemalja članica (26.03.2008.)
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
