U trenutku kada se Republika Hrvatska nalazi pred vratima NATO-a u javnu raspravu uključio se Centar za mirovne studije s programom koji je predstavljen kao alternativa službenoj politici RH usmjerenoj prema članstvu u toj organizaciji.
Navedeni program iznesen je u publikaciji pod nazivom AlterNATO-r; Platforma za izgradnju mira kao alternativa priključenju RH NATO savezu, a namjera ove analize je njena evaluacija.
Nedvojbeno je da demokratski poredak daje mogućnost pojedinačnim ili organiziranim akterima, pa tako i CMS-u, kao nevladinoj organizaciji, da legitimno sudjeluju u kreiranju bilo koje javne politike.
Međutim, odluka o korištenju tim pravom nosi i mogućnost kritike neke druge zainteresirane strane. Studenti Fakulteta političkih znanosti, a ujedno i članovi Odbora mladih Atlanskog vijeća Hrvatska, iskoristili su tu mogućnost, oblikujući svoje zaključke u ovu analizu.
Da bi program CMS-a shvatili kao stvarnu alternativu potencijalnom ulasku RH u NATO, on mora:
1. ponuditi alternativno rješenje koje je konzistentno i ostvarivo unutar svih dimenzija koje područje sigurnosti kao problemsko područje zahvaća
2. kada se postavi u suodnos s politikom na koju se očituje, nuditi više, ili barem jednako gledano i na sve druge, ne samo sigurnosne, efekte koje početna politika posljedično ostvaruje
Međutim, program CMS-a nije zadovoljio niti jedan od navedenih uvjeta, a ostatak analize ima cilj obrazložiti zašto.
Za objašnjenje prvog uvjeta potrebno je detaljno analizirati sam pojam sigurnosti. Autori publikacije CMS-a kao svoje teorijsko ishodište uzimaju koncept ljudske sigurnosti.
Radi se o novijem shvaćanju, povezanim s razvojem ljudskih prava koji želi proširiti pojam sigurnosti ne razmišljajući samo o vojnim već i političkim, socio-ekonomskim, zdravstvenim, ekološkim i osobnim rizicima.
Međutim, vrlo je važno uočiti kako CMS pozivanjem na spomenuti koncept, unutar rasprave o pristupanju RH NATO-u, čini nekoliko previda. Prvo, šireći definiciju sigurnosti izvan klasičnih vojnih ugroza, neoprezno podcjenjuju iste. Nezaobilazan dio sigurnosti pojedinca jest sigurnost od vojnih ugroza, CMS na taj rizik ne nudi rješenje, već konstatira da sigurnost pojedinca obuhvaća i druge aspekte što pak nije nikakva novost budući da se tim aspektima bave brojne politike i inicijative kako vlade tako i NGO-a.
Naime, ako kažemo da je sigurnost građana danas ugrožena npr. zagađenjem okoliša i kada konstatiramo da se to ne može riješiti ulaganjem u vojne kapacitete, možemo li time eliminirati bilo kakav rizik od vojnog napada?
Takva bi logika bila opasna jer je međunarodno okruženje, svidjelo se to nam ili ne, oblikovano nepredvidivim razvojem događaja te se sigurnost ne može garanirati lakomislenim povjerenjem, već sviješću o različitosti interesa i djelovanjima koja tu nepredvidljivost pokušavaju kontrolirati.
Da su autori nepotpuno, ali i neprecizno obradili ovaj vid sigurnosti vidi se i u tome što prvo na jednom mjestu u publikaciji predlažu demilitarizaciju, a na drugom pak smanjenje broja vojnika. Kada se promotre obje opcije, vidi se da smanjenje broja vojnika upravo događa ulaskom u NATO, koji traži stvaranje male, profesionalne vojske. S druge strane, demilitarizacija, u današnjem ustroju svijeta, bila bi opasna kada bi se provela jednostrano, a nerealna da bude provođena globalno. Čak i u hipotetskim uvjetima nekog općeg kompromisa o demilitarizaciji dovoljan je jedan pojedinac da svojim razaračkim idejama uruši cijelu inicijativu. Svako sigurnosno rješenje mora uzeti u obzir nepouzdanost ljudske prirode kao početnu varijablu potencijalnog rješenja.
Drugo, ako je pak namjera alternative CMS-a govoriti o pobrkanim prioritetima sigurnosne politike jer RH trenutno realno ne prijeti vojni napad od neke druge strane ubrzo ćemo ponovno vidjeti nelogičnosti. Naime, cilj usmjerenosti RH na članstvo u NATO-u je upravo dugoročno smanjenje izdataka za obranu. Postojanje efikasne garancije sigurnosti omogućuje preusmjeravanje financijskog angažmana u druga područja društvenog razvoja. Sve ekonomske analize pokazuju kako je samostalna obrana ekonomski najneisplatljivija opcija jer njeni troškovi mogu biti čak do 3 puta veći od izdvajanja u sustavu kolektivne obrane. Upravo je namjera NATO-a da se ograničeni resursi rabe na učinkovitiji i racionalniji način, postižući interoperabilnost i kompatibilnost s drugim zemljama saveznica, znajući da se napad na jednu članicu interpretira kao napad na sve članice. Upravo sustav kolektivne obrane omogućuje dugoročno planiranje ravoja drugih segmenata društva i stabilni proces modernizacije, uz fiksni obambeni proračun koji se kreće na razini oko 2% BDP-a.
Treće, inzistiranje CMS-a na ljudskoj sigurnosti, stvara krivu percepciju Saveza koji kao da navedeni koncept ugrožava. Naime, u publikaciji CMS-a dobiva se dojam kako se njihova inicijativa, na nekom zamišljenom kontinuumu, nalazi na strani mira, a NATO, kao nekakva militantna organizacija, na strani rata. Prvo je potrebno snažno naglasiti kako je osnovna vrijednost NATO-a upravo očuvanje mira i to putem političkih i vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih Naroda.
Uz to, NATO se uslijed svoje duboke transformacije pretvorio iz organizacije kolektivne obrane u organizaciju kolektivne sigurnosti šireći spektar svojih djelovanja u svrhu garantiranja sigurnosti. Navedena transformacija jasno je izražena u nizu strateških dokumenata donesenih tijekom 90-tih godine na samom vrhu, a čija je osnovna namjera da Savez ne bude samo pasivni mehanizam u slučaju napada na bilo koju od članica, već da kontinuirano radi na izgradnji mira i obrani zajedničkih vrijednosti. Na taj način NATO se uspješno adaptirao na čitav niz novih prijetnji miru, npr. od etničkih sukoba, širenje oružja za masovno uništenje do organiziranog kriminala i ilegalnih migracija.
Navedenu transformaciju potrebno je dodatno podvući jer se često kao kritika ističe kako NATO nema svrhu nakon završetka Hladnog rata.
Povijesno gledano, NATO je svoju stvarnu, ne samo deklarativnu, želju za očuvanjem mira pokazao na nekoliko načina. Jedna od njih je lansiranje programa Partnerstvo za mir 1994. kada su, nakon završetka Hladnog rata, gotovo sve bivše socijalističke zemalje ušle u intenzivne bilateralne odnose s NATO-om. Na taj način stvoren je prostor za tešku, ali potrebnu komunikaciju između zemalja s dugogodišnjim regionalnim, teritorijalnim, političkim, etničkim ili vjerskim neslaganjima.
Dodatno, stvorena je i intenzivna forma dijaloga s Rusijom i Ukrajinom gdje se kontinuiranim konzultacijama raspravlja o otvorenim pitanjima. U partnerske odnose uključene su i zemlje Mediteranskog dijaloga i Bliskog istoka, Pacifika i Afrike.
Drugo, NATO kao organizacija nikad u svojoj povijesti nije započela sukob s nekom trećom zemljom. Treće, za razliku od drugih međunarodnih organizacija, UN-a i OESS-a, istaknuo se kao najefikasniji subjekt u mirovnim operacijama. Četvrto, udruživanje zemalja u jedan kolektivni sustav kakav je NATO, pruža garanciju mira između samih članica. U teoriji navedeni fenomen naziva se security community (sigurnosna zajednica) što bi značilo da se zemlje članice NATO-a nalaze u takvoj sigurnosnoj cjelini u kojoj je nemoguće očekivati izbijanje nekih ratnih sukoba ili vojnih incidenata među njima, jer postoji cijeli niz mehanizma za mirno rješavanje potencijalnih problema. Za hipotetski primjer mogao bi poslužiti sukob Grčke i Turske zbog Cipra koji bi u okolnostima gdje obje zemlje nisu članice NATO-a možda vojno kulminirao.
Iz navedenog vidimo kako je pozicija CMS koja postavlja raspravu kao da je razvoj ljudske sigurnosti nespojiv sa članstvom u NATO-u ne samo neodrživa nego i apsurdna. Štoviše, kad se pogleda članstvo Međunarodne mreže ljudske sigurnosti, čije članstvo CMS ističe kao alternativni sigurnosni cilj, vidi se da u njemu ima i članica NATO-a.
Dodatni argument tezi da i sam NATO uzima u obzir ljudsku, ne samo nacionalnu sigurnost je širina kriterija koje zemlja koja želi postati članica mora zadovoljiti. Naime, zemlja kandidat promatra se kroz čak 5 područja; od političkog i gospodarskog, obrambenog i vojnog, do financijskog, sigurnosnog i pravnog. Na taj se način želi postići zadovoljavajuća razina društvenog razvoja buduće zemlje članice osiguravajući potencijal za daljni angažman u kreiranju politika koje uređuju društveni život. Naime, nemoguće je od jedne organizacije očekivati da riješi pitanja sigurnosti u svoj svojoj iscrpnosti, već je logično da aktivan udio u tome ima i nacionalno zakonodavstvo.
Pogledamo li prijedloge CMS-a za povećanje sigurnosti vidjeti ćemo da ona obuhvaćaju područja od obrazovne politike, politike suočavanja s prošlošću, regionalnog razvoja, zaštite i promicanje ljudskih i manjinskih prava i vjerskih sloboda, rodne ravnopravnosti, promicanje kulturne javnog dijaoga i demokracije, vanjske politike i međunarodnih odnosa. Sve navedeno nedvojbeno ostaje područje koje jedna zemlja mora kontinuirano unaprijeđivati, ali ulazak u NATO ne onemogućava, već dapače, potiče razvoj u tim sferama. Publikacija naglašava područja razvoja kojem teži svaki demokratski poredak, a kojeg onda i NATO nužno prihvaća jer su demokracija, sloboda pojednica, vladavina prava i mirno rješavanje sukoba temeljne zajedničke vrijednosti saveznica koje NATO čuva.
Štoviše, Hrvatska bi ulaskom u NATO samo mogla dobiti novi impuls u unapređenju tih područja zbog pritiska samog Saveza da se nastavi reformirati.
Kao praktični primjer NATO-ovog širenja shvaćanja sigurnosti jer otvaranje Euro-atlanskog koordinacijskog centra za odgovor na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre -EADRCC). Navedeni centar ima zadatak koordinirati djelovanje uslijed prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa; npr. od posljedica uragana Katrine do potresa u Pakistanu ili poplava u Gruziji.
Drugi konkretan primjer je intenzivno poticana znanstvena suradnja u programu Znanost za mir i sigurnost (Science for Peace and Security (SPS) Programme), a čiji je cilj spremnost na ugroze sigurnosti putem znanstvenih inovacija i istraživanjem.
Upravo zato Platforma za izgradnju mira ni po čemu nije alternativa NATO-u jer su njeni ciljevi sukladni s članstvom u NATO-u ili još preciznije, oni su inkorporirani u NATO-u i poticani od njega.
Vratimo li se na još neke prijedloge CMS-a o podizanju sigurnosti u RH nailazimo na točku o revidiranju vojnog angažmana RH u Afganistanu u kojoj stoji kako umjesto vojnih timova treba oformiti mirovne timove koji bi radili na socioekonomskom razvoju. Iz tako postavljenog cilja vidi se nepoznavanje materije. Naime, NATO u Afganistanu djeluje kroz operaciju ISAF-International Security Assistance Force (Međunarodne snage za podršku sigurnosti) čiji je osnovni cilj upravo obnova i razvoj Afganistana te pomoć njenoj vladi u širenju središnje vlasti na cjelokupni teritorij zemlje.
Djeluje se kroz tzv. Pokrajinske timove za obnovu (Provincial Reconstruction Teams/PRT), multinacionalne civilno-vojne timove, gdje je vojna uloga svedena na zaštitu civilnih inicijativa zbog izrazite nestabilnosti i nesigurnosti područja. O uspjehu čitave operacije govore jasni podaci; 2001. je 8% ljudi imalo pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti, a 2007. 83 %, 2001. je školu svakodnevno pohađalo 1.2 milijuna djece, a 2007. 7 milijuna. Osim toga, deaktivirao je preko 100.000 različitih vrsta bombi te su izgrađeni kilometri cesta i prateće infastrukture.
Operacija ISAF djeluje i u humanitarnim pitanjima; dobavljanju hrane, vode, lijekova, spašavanju od poplava te aktivno sudjeluje u borbi suzbijanja proizvodnje droge, koja je u Afganistanu izrazito rasprostranjena djelatnost. S druge strane, ideja CMS-a da se Afganistanu pomogne isključivo novčano je neprimjerena iz dva razloga. Prvo, jedan od glavnih problema Afganistana je korupcija i upravo zato čin slanja novca ne bi imao očekivane rezultate sve dok se izgradnjom države, koju NATO potpomaže, ne stvore uvjeti za to. Drugo, odbacujući spremnost da pomogne slanjem svih vrsta timova, CMS kao da je zaboravio da je do nedavno i RH bila primateljica međunarodne pomoći i da kao član međunarodne zajednice ima moralnu dužnost da kontinuirano proaktivno djeluje.
Iz svega navedenog, osnovni nedostatak programa CMS-a je što nije alternativno odgovorio na potencijalne vojne ugroze sigurnosti, koje NATO rješava, već je samo konstatirao da se sigurnost mora početi shvaćati šire, unutar koncepta ljudske sigurnosti, što nije teorijska, niti praktična inovacija, već je ideja koju, s jedne strane, i sam NATO provodi, a s druge strane koja se provodi nacionalnim politikama. Jednostavno rečeno, ciljevi CMS potpuno su sumjerljivi s članstvom u NATO-u. S druge strane, publikacija CMS-a ne daje nikakve druge razloge protiv ulaska u NATO, osim straha da Hrvatska nije spremna u smislu funkcioniranju pravne države, civilnog nadzora nad represivnim aparatom, zbog manjaka administrativne sposobnosti i sl.
Tu je važno istaknuti dvije stvari. Prvo, Hrvatska je prošla šest ciklusa tzv. Membership Action Plan-a (MAP-a) koji je sveobuhvatno pripremao Hrvatsku za članstvo kroz pet društvenih područja, a ne samo vojna područja. Ta činjenica već govori kako je određena razina razvoja nedvojbeno postignuta, pa je nepravedno sve uspjehe Hrvatske tako ovlaš marginalizirati. Drugo, ulaskom RH u NATO svi procesi se usporedno nastavljaju, dapače, intenziviraju i to, spomenutim, specifičnim nacionalnim politikama.
Dakle, CMS nije dao nikakve razloge neulaska RH u NATO koje bi ukazivale na neke negativnosti samog NATO ili na druge direktne negativne efekte koje bi RH mogla imati i čime bi onda neulazak u takav sustav kolektivne obrane bilo bolje rješenje.
Upravo zato, nakon što smo pokazali da je kolektivna obrana jeftinije rješenje dajući tako prostora za podizanje ljudske sigurnosti u drugim aspektima te nakon što je pokazano da se članstvom u NATO-u država ne svrstava u militantni krug država uperenih protiv nekog, jer NATO više nema neprijatelja, potrebno je naglasiti još jednu jednako važnu dimenziju potencijalnog članstva.
Ulazak u NATO, Hrvatskoj kao postsocijalističkoj zemlji nudi ulaznicu u zapadni krug zemalja i jača ulogu na međunarodnoj sceni. Logični put i svih drugih postsocijalističkih zemalja do Europske unije (EU) bio je preko Partnerstva za mir i NATO-a. Prilično je labav argument da postoje zemlje članice EU, a koje nisu članice NATO-a jer niti jedna od njih nije postsocijalistička i oduvijek je bila smatrana zemljom zapadne demokracije te je za njih članstvu u Vijeću Europe bilo dovoljno da se i potvrde kao takve.
Dodatno, te zemlje ne mogu služiti kao komparativna podloga za hrvatski slučaj jer su njihovi razlozi neulaska u NATO povijesno specifični, a s druge strane, sve te zemlje imaju jako intezivne odnose s NATO-om i time je njihovo ne-članstvo više formalne prirode.
Na ovu, pomalo apstraktnu dimenziju, unutar koje RH legitimira svoju pripadnost zapadnim vrijednostima, alternativa CMS-a uopće se ne osvrće.
Nije posve opravdamo govoriti kako Hrvatska, kao mala zemlja, ne bi imala utjecaj u raspravama koje ujedno okupljaju zemlje zapada. NATO je po tom pitanju specifična organizacija. Za razliku i od EU i od UN-a, NATO svakoj članici daje jedan glas što znači da se odluke donose isključivo konsenzusom. Hrvatska bi time imala priliku ravnopravno sjediti za stolom za kojim se donose odluke, što je bolje nego da stoji ispred vrata.
Inzistiranjem i na ovom efektu članstva, oblikovanog na početku u drugi kriterij koji alternativa mora imati u vidu, htjeli smo pokazati da rasprava putem alternativa ne smije zanemariti niti jedan pozitivan ili negativan efekt jer kriterij za izbor između alternativa može jedino biti suma jednih i drugih na svakoj strani.
Na kraju, motivacija CMS-a da se uključi u ovu raspravu jasno je naznačena u uvodu publikacije; manjak isticanja alternativa ulaska RH u NATO te manjak transparentnosti čitavog procesa.
CMS govoreći o alternativama ima u vidu specifičan proces donošenja javnih politika u kojem se započinje definiranjem problema, zatim slijedi formulacija alternativnih rješenja te konačno izbor između njih, ne bi li se dobilo, barem, relativno najbolje rješenje. Optimalno bi bilo da se taj proces događa linerno po navedenim fazama, naime da postoje eksperti za formulaciju alternativa sposobni za analizu problema u svim njegovim dimenzijama, da interesi ne ometaju odluku za objektivno najbolju alternativu te da su u taj proces, od početka, uključeni svi zainteresirani akteri.
Takav je potez opravdan i dobrodošao jer zalaganje za jasno isticanje alternativa, njihova međusobna usporedba, te izbor na temelju rezultata te usporedbe, povećava argumentativne kapacitete u raspravi i time nedvojbeno potpomaže racionalniju odluku.
Promotrimo li i samu raspravu oko potencijalnog pristupanja Hrvatske u NATO, uočiti ćemo da se taj proces nije događao na taj način. Javna rasprava i aktivnije informiranje javnosti započelo je nakon što je Hrvatska već ozbiljno krenula na put prema NATO-u, nikakva vladina analiza koja bi predhodila toj odluci nije bila javno dostupna, a svi argumenti za i protiv te odluke su se u raspravama iznosili bez da ih se stavljalo u suodnos. Posljedično, rasprava se svela na razbacivanje argumentima sa obje strane, gdje se svaki potencijalni nedostatak vezan uz NATO dizao na razinu dovoljnosti da Hrvatska ne pristupi tom savezu, ali i obrnuto.
Autori ove analize, iako i sami svjesni manjka analitičkog promišljanja prije donošenja odluka u RH, ali često i neadekvatnog prezentiranja dobro promišljenih odluka, želju o intenzivnijem raspravljanju kroz formu alternativa ne mogu lišiti određenih principa.
Upravo zato, smatramo da se tom željom CMS-a iscrpljuje domet njihova programa, koji sadržajno nije uspio ponuditi realnu alternativu te koji je u mnogo navrata kretao od netočnih ili nepotpunih tvrdnji. Čitav pokušaj može se jedino promatrati kao opravdana kritika procesa donošenja odluka u RH, ali što u ovom kontekstu ima sekundarnu važnost obzirom na početnu temu.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
