| Poštovani, imam dva pitanja: |
1. Kako se članice NATO-a postavljaju ako dođe do mogućnosti konflikta ili, nedaj bože, do ratnog sukoba i
2. Je li Argentina bila članica jednog od vojnih saveza u vrijeme kad je bila u sukobu sa Engleskom zbog Falklanda, a znamo da je SAD dao svekoliku pomoć Englezima?
Ovo pitam iz razloga što je u to vrijeme postojalo nekoliko regionalnih vojnih saveza u kojima je gotovo u svakom bio i SAD.
U kontekstu tog pitanja, vjerujem da je teško odgovoriti što bi bilo kad bi bilo, ali kada bi došlo do ratnog sukoba Hrvatske i Srbije, koja će vjerojatno za nekoliko godina postati članica NATO-a, kako bi se postavio NATO ako bi i Srbija i Hrvatska bile članice ovog vojnog saveza?
Čitatelj iz Županje |
Odgovor na prvo pitanje
NATO se može smatrati sretnim savezom utoliko što nikad nije morao odgovoriti na ratnu ugrozu zbog koje je u prvom redu i utemeljen, a to je napad komunističkog lagera predvođenog Sovjetskim Savezom na Zapadnu Europu.
Način na koji savez funkcionira kad je u pitanju sukob koji prijeti jednoj od članica mogao se u praksi vidjeti nakon terorističkog napada na SAD, 11. rujna 2001. godine.
Tada je, u atmosferi sveopće solidarizacije sa SAD-om (što nije bila značajka samo NATO-ove reakcije, nego i velikog broja vlada i značajnog dijela svjetske javnosti), NATO po prvi put u svojoj povijesti primijenio odredbu članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora iz 1949. godine porema kojemu se napad na jednu članicu (konkretno SAD), smatrao napadom na sve članice NATO-a.
SAD je gestu primio sa zahvalnošću, ali savez nije bio uključen u neposredne operacije napada na Afganistan koje su uslijedile, nego se uloga drugih članica saveza svela na operacije elektronskog izviđanja nad Atlantikom te na pomorsku operaciju kontrole prometa i sprečavanja prevoženja terorističkog oružja na Mediteranu.
Nakon što je SAD srušio talibansku vlast u Afganistanu i zauzeo veće dijelove zemlje, NATO je preuzeo ulogu vođenja vojne misije svojih članica te pridruženih zemalja (ISAF; u misiju je uključena i Hrvatska s odredom vojne policije) u toj zemlji.
U vojnim operacijama koje ISAF vodi protiv preostalih pobunjenika u toj zemlji sudjeluju članice NATO-a, dočim u "operacijama različitim od rata", kao što je izgradnja institucija ili obučavanje domaćih snaga, sudjeluju i kontingenti iz drugih zemalja (također i Hrvatska).
Zbog razlika u pristupu i spremnosti u sudjelovanju u borbenim akcijama, između zemalja sudionica misije dolazi do razilaženja i sumnji u predanost zajedničkom cilju.
Drugi obrazac aktiviranja NATO-a u slučajevima oružanih sukoba mogao se vidjeti u vrijeme krize na Kosovu 1998.-1999. godine.
Kad je Srbija odlučila obračunati s albanskom gerilom i opozicijom režimu te je NATO ocijenio da prijeti velika humanitarna katastrofa, savez je 24. ožujka 1999. bez formalne privole i odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (VSUN) napao Saveznu Republiku Jugoslaviju i izvršio serije bombardiranja i raketiranja raznih vojnih i civilnih ciljeva sve dok SRJ, nakon primirja i obustave napada, u lipnju nije prihvatila Rezoluciju VSUN 1244 kojom je SRJ bio obvezan da s Kosova povuče svoje vojne i policijske jedinice te preda upravu Ujedinjenim nacijama.
NATO je onda sudjelovao u ustanovljavanju mirovnih snaga na Kosovu (KFOR) kojima rukovodi i u kojima sudjeluje 24 članica i 10 nečlanica NATO-a.
Valja reći da KFOR ove operacije provodi pod mandatom Rezolucije 1244, odnosno pod mandatom Ujedinjenih naroda.
Treći oblik NATO-ove reakcije na ratne sukobe mogao se vidjeti u odnosu na događaje u bivšoj Jugoslaviji tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kad su zrakoplovne snage članica NATO-a sudjelovale u nekoliko operacija zabrane leta nad ovim zemljama i napada na oružane snage hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba koje su kršile odluke međunarodne zajednice ili napadale mirovne snage.
Ovdje je NATO bio praktički samo tehnički izvršitelj odluka VSUN odnosno zrakoplovni vid mirovnih snaga (UNPROFOR).
No, uz operacije u kojima NATO jest sudjelovao, treba spomenuti i one u kojima savez nije, a trebao je sudjelovati, kao što je srpsko osvajanje "sigurnog područja" Srebrenice kad se nizozemska postrojba u sklopu UNPROFOR-a nije uspjela othrvati napadu i zaštititi bošnjačko stanovništvo koje je onda u tisućama pobijeno.
Da tada nije došlo do zrakoplovne potpore mirovnjačkim snagama na zemlji objašnjavano je kompliciranim sustavom zapovijedanja u kojem su postojale dvije linije, ona Ujedinjenih naroda i ona NATO-a, koje je bilo navodno teško koordinirati u realnom vremenu.
Još jedna reakcija saveza na ratnu opasnost zaslužuje da bude spomenuta. Kad su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo u proljeće 2003. godine odlučili napasti Irak, prvotni operativni je plan predviđao napad s juga, iz prostora Kuvajta i Perzijskog zaljeva, te sa sjevera, iz Turske.
Kad je strategijski razvoj američkih postrojbi već bio u tijeku, Belgija, Francuska i Njemačka su u strukturama NATO-a jedno vrijeme blokirale provođenje obrambenih mjera u Turskoj.
Iako su te mjere na kraju odobrene, Turska ipak nije dozvolila da savezničke snage napadnu Irak s njenog teritorija, pa se neposredno pred početak operacija moralo promijeniti plan i odustati od napada na dva fronta.
Nejedinstvo u ovom slučaju bilo je motivirano neslaganjem nekih europskih članica s invazijom te nevoljkošću Turske da rizikuje irački protunapad ili retalijaciju.
Slučaj je pokazao da političke razlike mogu ozbiljno ugroziti vojne operacije te da članice saveza nisu uvijek voljne u svemu bespogovorno slijediti SAD.
Invazija na Irak 2003. godine, kao i bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, zaoštrila su pitanje može li i treba NATO djelovati izvan mandata VSUN, što zagovara SAD smatrajući da NATO treba zadržati kredibilitet i neovisnost od tijela u kojima njegova akcija može biti blokirana.
Dosadašnja iskustva pokazuju da savez neće prezati od samostalne akcije i da će, kao u slučaju Iraka, preći preko zahtjeva i vlastitih članica da se za vojne akcije traži suglasnost UN.
Kako će NATO reagirati na ugrozu ratom ili na izbijanje oružanog sukoba koji bi uključivao jednu od njegovih članica, stvar je koju je teško procjenjivati samo temeljem odredbi ugovora i organizacijskih oblika institucija koje donose odluke, već u prvom redu treba gledati na političke okolnosti u kojima je do toga došlo.
Kad bi, primjerice, Rusija napala Poljsku, nema dvojbe da bi reakcija saveza bila masivna i da bi uključivala instrumente kolektivne obrane; no, kako su se ljudi pitali tijekom rasprava o tome treba li Poljska ući u NATO, može li se vjerovati da će SAD riskirati ruski atomski napad na New York samo da obrani Varšavu?
Odgovor na takva pitanja nemoguće je dati bez poznavanja mnoštva okolnosti (ratni ciljevi, snage koje se rabe, povijest sukoba itd.) koja će i odrediti narav i sadržaj političke odluke kojom će se reagirati na ugrozu.
 |
Pobjedu Velike Britanije u Falklandskom ratu svijet je prije svega doživio kao nezapamćenu pobjedu kolonijalizma
|
Odgovor na pitanje 2.
U vrijeme Falklandskog rata 1982. godine, Argentina je bila članica Međuameričkog pakta za uzajamnu pomoć (poznatog i kao Rio-pakt; naziv na španjolskom jeziku: Tratado Interamericano de Asistencia Recíproca, kratica: TIAR; naziva na engleskom jeziku: Inter-American Treaty of Reciprocal Assistance).
Kao nastavak i formalizacija Akta iz Chapultepeca koji su iste strane potpisale u ožujku 1945. godine, Sjedinjene Američke Države i 18 latinskoameričkih (srednjoameričkih i južnoameričkih) zemalja sklopile u Riju de Janeiru 2. rujna 1947. TIAR, koji je stupio na snagu 3. prosinca1948.
Argentina je bila jedna od 19 zemalja prvopotpisnica ugovora i ratificirala ga je 19. srpnja 1950.
Oba su ugovora sklopljena s namjerom proširenja suradnje i solidarnosti između američkih država te su uspostavljala instrumente zajedničke obrane određujući, između ostalog, da će svaki napad na jednu članicu "biti smatran aktom agresije protiv drugih članica" (Akt iz Chapultepeca, članak 3) odnosno "napadom na sve američke države" (TIAR, članak 3).
Prema odredbi članka 4. TIAR-a, koja je određivala geografsko područje važenja pakta, Faklandski odnosno Malvinski otoci nalazili su se unutar područja koji je pakt "pokrivao".
Od trenutka kad su argentinske snage izvršile napad na malobrojnu britansku posadu i zauzele otočje kao i za vrijeme uspješne britanske protuofenzive, SAD je Ujedinjenom Kraljevstvu pružao svaku moguću podršku, od političke potpore, preko davanja ključnih obavještajnih podataka do snabdijevanja ekspedicionih snaga koje su prešle pola svijeta da bi Falklande povratile pod britansku upravu.
Mnoge latinoameričke zemlje smatrale su, a i danas smatraju, da je TIAR time ne samo prekršen, nego i da je svrstavanjem SAD uz drugu stranu pakt postao samo mrtvo slovo na papiru.
Pri tome se podsjećalo i na Monroeovu doktrinu kojom je SAD godine 1823. proglasio da neće trpjeti kolonijalne poduhvate europskih sila ili njihovo miješanje u unutarnje prilike novih samostalnih država na američkom kontinentu, a što se odnosilo prvenstveno na Britaniju.
No, svi ti aranžmani, doktrine i paktovi, nisu se uspjeli održati u političkim promjenama koje su se u međuvremenu odigrale.
Američko-britansko savezništvo u Drugom svjetskom ratu odnosno njihovi "specijalni odnosi" nakon toga, kao i generalni prestanak kolonijalnih osvajanja, učinili su Monroeovu doktrinu bespredmetnom, a isto su tako i generalne ideje koje su bile u temelju Akta iz Chapultepeca (stvaranje antinacističke koalicije u Americi, obrana za SAD strategijski iznimno važnog Panamsko kanala itd.) i TIAR-a (hladnoratovski razlozi) nisu bile primjenjive.
SAD je smatrao i proklamirao da je napadom na Falklande agresiju izvršila Argentina, pa da je sukladno tome TIAR, kao obrambeni pakt, neprimjenjiv.
SAD nije bio jedina članica TIAR-a koji je odbio solidarizirati se s Argentinom, nego je to, iz svojih razloga, učinio i Čile koji je zbog također postao predmetom kritike latinskoameričkih zemalja (u vrijeme Falklandskog rata Čile i Argentina su imali otvorene sukobe zbog nekih teritorija oko Magellanova prolaza).
Čini se da su SAD i njegov tadašnji predsjednik Reagan procijenili da tadašnja vladajuća argentinska vojna hunta ne zaslužuje potporu u razmjerno besmislenim konfrontacijama s drugim zemljama, nego je umjesto toga Reagan potporu dao svojoj neoliberalnoj istomišljenici Margaret Thatcher koja je, zahvaljujući između ostalog i vojnoj pobjedi u Falklandskom ratu, 1983. ostvarila i veliku izbornu pobjedu.
Odnos spram TIAR-a postao je vidljiv nakon terorističkog napada na SAD 2001. godine kad je SAD zatražio potporu i pomoć latinoameričkih zemalja u "ratu protiv terorizma", ali je odaziv bio mlak ili nikakav.
Meksiko se 6. rujna 2002. čak i povukao iz TIAR-a, dočim se Peru početkom 1990. godine također povukao, ali se koncem 1991. godine opet priključio.
Osim Bahama te Trinidada i Tobaga, nijedna od američkih zemalja koje su stekle neovisnost nakon inicijalnog kruga potpisivanja TIAR-a 1947.-1948. godine, nije se priključila ovom paktu.
TIAR ne predstavlja jedini pakt unutar kojeg je dolazilo do ozbiljnih podjela, odbijanja svrstavanja potpisnica uz dogovorenu politiku, pa čak i sukoba.
Rumunjska je tako odbila sudjelovati u intervenciji zemalja Varšavskog ugovora u Čehoslovačkoj 1968. godine, iako je VU karakterizirao visoki stupanj discipline među članicama.
Usprkos tome što je intervenecija bila sukladna s tvrdolinijaškom komunističkom politikom rumunjskog vođe Ceausescua, radilo se o tome da je on bio procijenio da tim potezom može dokazivati veći stupanj neovisnosti svoje zemlje prema diktatima iz Moskve koja je bila hegemon.
Kad je Island, koji je članica NATO-a premda nema vlastite oružane snage, 1972. proglasio ekskluzivnu gospodarsku zonu širine 50 nautičkih milja, između te zemlje i Ujedinjenog Kraljevstva, koje je na Islandu imalo vojne baze, došlo je do pomalo operetnog "Bakalarskog rata" (označenog kao "Drugi", s obzirom na sličan sukob pedesetih godina tog stoljeća).
Islandska obalna straža je rezanjem mreža i na druge načine pokušavala britanske i njemačke koćarice prisiliti da se pokore novom režimu, a nakon izlaska britanske Kraljevske mornarice na poprište zaredali su i incidenti s namjernim sudarima brodova sve dok na intervenciju organa središnjice NATO-a nije dogovoreno kompromisno rješenje.
Novi, "Treći bakalarski rat" oko iste stvari izbio je ponovno 1975. kad je osim namjernih sudara, rezanja mreža i pokušaja abordaže (osvajanje neprijateljskog broda na moru prelaskom na njega) došlo i do topovske paljbe.
Kad je Island zaprijetio zatvaranjem NATO baze na svom tlu, Ujedinjeno se Kraljevstvo povuklo i počelo poštovati islandsku gospodarsku zonu koja je sada narasla na 200 NM.
Island je pokušao nabaviti jedan ratni brod u SAD, ali je SAD, premda nominalni saveznik Islanda, to odbio.
Nakon svih događaja, u islandskoj su se javnosti postavljala pitanja o daljnjoj opravdanosti članstva zemlje u NATO-u.
Kao primjer težih vojnih izgreda između članica NATO-a mogu se navesti i stalni incidenti između grčkog i turskog ratnog zrakoplovstva nad obalnim prostorima istočne Male Azije i Egeja.
U ovim incidentima koji traju već desetljećima, a čija pozadina je nesuglasnost o širini grčkog zračnog prostora u Egeju (Grci tvrde da im pripada pojas širine 16 kilometara oko njihovih obala, a Turci im "daju" samo 10 kilometara), borbeni zrakoplovi obiju strana vrše manevre presretanja, manevre koji se izvode pri borbi između zrakoplova i slične čine.
Kako se radi o velikim brzinama i činjenici da se piloti lako zaigraju, nerijetko dolazi i do stradavanja, pa su se tako u svibnju 2006. godine grčki F-16 i turski F-16 sudarili u zraku, pri čemu je grčki pilot i poginuo.
Može se stoga zaključiti da paktovi nisu monolitni te da nije neobično da između članica vojnih ugovora dolazi do ozbiljnih nesuglasica pa i međusobnih sukoba, ali dosadašnja iskustva pokazuju da ti sukobi ne eskaliraju do otvorenog rata s uporabom svih raspoloživih vojnih sredstava.
Stoga, što se tiče eventualnog sukoba Hrvatske i Srbije kad obje zemlje postanu članice NATO-a, nije vjerojatno da bi došlo do pravog oružanog sukoba, nego bi se eventualno radilo o nekim oblicima provokacija i izazivanja incidenata koji ne bi uključivali izravni napad na teritorij ili stradanja ljudi (osim eventualno malog broja vojnog osoblja).
Vrlo je vjerojatno da bi NATO odmah poduzeo mjere za sprečavanje tih incidenata, a još je vjerojatnije da bi se obje zemlje, s obzirom na njihove male kapacitete vođenja potpuno neovisne politike, toj intervenciji bez pogovora pokorile.
Hoće li Hrvatska ratna mornarica i Obalna straža imati dovoljno petlje da se jednog dana, poput Islanđana čijih je nekoliko patrolnih brodova i naoružanih koća uspjelo s mora potjerati 22 britanske fregate naoružane i nuklearnim projektilima, u nekom jadranskom "Sardinskom" ili "Oslićkom ratu" suprotstavi premoćnoj talijanskoj floti, ovisi više o našoj politici nego o hrabrosti, spremnosti i spretnosti hrvatskih mornara.
U svakom slučaju, na umu treba uvijek imati da ugovori ne određuju političku situaciju, nego da političke prilike i interesi određuju reakcije i primjenu ili neprimjenu pojedinih ugovora, pravila i drugih pravnih i organizacijskih instrumenata.
_______
dr.sc. Ozren Žunec, redoviti je profesor i predstojnik Katedre za vojnu sociologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje, između ostalog, predmet Sociologija vojske i rata.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
