Na pitanja kakve okolišne standarde može Hrvatska nametnuti NATO vojskama i je li NATO-u u interesu uspostavljanje odgovarajućih mjera zaštite okoliša odgovara Željka Lukešić.
Etičke i moralne vrijednosti današnjeg doba tek odnedavna su vojskama razvijenih zemalja nametnule obvezu odgovornog ponašanja prema prirodi i okolišu.
Može se reći da je ekologija na mala vrata ušla u sve sektore ljudskog društva, od kojih je vojska zasigurno jedan od posljednje obuhvaćenih, tek nakon zasjedanja UN-a u Rio De Janeiru 1992. godine.
Takvo stanje postaje razumljivije ako se ekološka načela shvate s vojne točke gledišta, a to je da ona u svakom slučaju otežavaju ispunjavanje osnovne misije obrambenih snaga koja podrazumjeva zadovoljavajuću borbenu spremnost u svakom trenutku.
Ipak, Sustav upravljanja okolišem koji je sastavni dio aktivnosti modernih vojski zemalja članica NATO saveza pokazao je da je kompromis između zahtjeva koje nameću zaštita okoliša s jedne strane i borbene spremnosti s druge strane moguće postići.
Zaštita okoliša u NATO-u tek kao izborni program Dva najvažnija NATO dokumenta koja govore o obvezama prema prirodi i okolišu su: STANAG 7141 EP, punog naziva Skupne NATO-ove smjernice za zaštitu okoliša tijekom NATO vođenih operacija i vježbi i MC 469 ili NATO načela i politike za zaštitu okoliša.
U prvom piše: "Cilj ovog sporazuma je izjasniti NATO-ovu doktrinu o okolišu za NATO vođene vojne operacije i pružiti smjernice za planiranje zaštite okoliša za sve vojne aktivnost.", no njega zapravo niti jedna zemlja članica NATO saveza nije obavezna ratificirati niti provoditi.
MC 469 ulazi u problematiku malo podrobnije, tj. u odnosu na STANAG manje sliči teorijskoj raspravi o načelima zaštite okoliša. Ali u MC 469 također piše nešto što čitav dokument ponovno vraća tonu organizacije iz koje i proizlazi: "...za vrijeme NATO vođenih operacija, kada postoji sukob između operativnih imperativa i načela i politika zaštite okoliša, operativni imperativi će imati prednost."
Ukatko, NATO savez ne nameće zemljama članicama nikakve obaveze koje se tiču mjera zaštite prirode i okoliša pri vojnim djelatnostima, nego se takva praksa ostavlja na izbor svakoj pojedinoj zemlji članici.
Kada se vodi NATO vojna vježba na teritoriju određene zemlje, postoji tendencija uvažavanja svih zakonom propisanih mjera zaštite prirode i okoliša koje NATO stožeru na pažnju dostavlja zemlja domaćin.
Dakle, tzv. faktor zaštite od nepovoljnog utjecaja vojnih operacija na prirodu i okoliš biti će razmjeran kvaliteti propisanih zakona i drugih obvezujućih dokumenata zemlje domaćina, ali praktičan rezultat ovisiti će ponajviše o demokratskoj tradiciji društva gdje će građani imati potpuno povjerenje u besprijekoran rad inspekcijskih službi.
Hrvatska je, na žalost, još uvijek u znantnom zaostatku kada se radi o demokratskim tekovinama kao što su dostupnost informacija i besprijekorna komunikacija između tijela državnih institucija i građanstva.
Tomu podjednako pridonose nesnalaženje hrvatskih građana i njihovo nepoznavanje prava na informiranost, što dovodi do toga da državne institucije često rade sporo, neefikasno i nerijetko krše Zakon o pravu na pristup informacijama.
Okolišni standardi u Hrvatskoj vojsci Jedno od takvih prava je i obaviještenost o stanju prirode i okoliša. Vojne vježbe, bilo da se radi o bojevoj ili vježbovnoj municiji i oružju, imaju znatni negativan utjecaj na okoliš.
Kvalitetni Sustav upravljanja okolišem takve utjecaje može svesti na minimum ili ih potpuno kompenzirati. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nema uveden Sustav upravljanja okolišem, te uslijed vrlo ograničenih financijskih i ljudskih resursa načela zaštite prirode i okoliša pri vojnim djelatnostima može provoditi u vrlo elementarnom obliku, koji je još uvijek vrlo daleko od prakse modernih vojski razvijenih zemalja.
Iako takvo stanje nije začuđujuće ako se uzme u obzir nedavna povijest naših krajeva, ono što zabrinjava je vrlo loša komunikacija MORH-a s građanima i udrugama civilnog društva. Iskustvo ekoloških udruga jest da je rad inspekcijskih službi spor, a nekvalitetni izvještaji o stanju okoliša dobivaju se tek nakon što je zakonski rok za dostavom informacija višestruko premašen.
Nadalje, iako MORH kaže kako se svi zakonski i podzakonski akti koji su na snazi u Republici Hrvatskoj kao i međunarodni akti kojih je potpisnica RH iz područja zaštite okoliša provode i uvažavaju u okviru sustava OS RH, izvještaj Agencije za zaštitu okoliša govori kako do 2006. godine OS RH u Katastar emisija u okoliš, iako im je to zakonom propisana obveza, ili uopće nisu dostavljale podatke ili su oni bili nepotpuni. Postavlja se pitanje da li ovakva hrvatska praksa nameće ili zapravo ruši okolišne standarde gostujućim NATO vojskama?
NATO se trenutno nalazi u fazi kada postoji široka suglasnost o tome da je utvrđeni Sustav upravljanja okolišem vitalno oruđe za vojne organizacije te da sadašnja socio-ekonomska situacija njegove implementacije čini imperativom. S druge strane, opseg i način planiranja, implementacije i evaluacije Sustava upravljanja okolišem ostavljen je kapacitetima svake pojedine vojske.
Na tom tragu čak postoji dobra praksa povezivanja zemalja članica NATO saveza na pomoći pri uvađanju takvog sustava u mlađim zemljama članicama, što bi Hrvatska trebala shvatiti kao izuzetnu priliku, bez obzira na njezin status članstva u NATO savezu.
Njemačka se trenutno može smatrati uzorom i zemljom predvodnicom u primjeni ekoloških standarda i zahtjeva prema vojnom sustavu, no Savezni parlament takvu je obvezu svojim oružanim snagama nametnuo tek nedavne 2000. godine. Od tada se neprestano radi na uvođenju i unaprijeđivanju već postojećih Sustava upravljanja okolišem u raznim vidovima vojske.
Tendencija NATO vojski da poštuju zakonske regulative i okolišne standarde zemlje u kojoj se vrše vojne vježbe vodi zaključku da će Hrvatska zbog trenutno niskih standarda zaštite prirode i okoliša te netransparentnog rada državnih institucija predstavljati ustvari izbor zemlje u kojoj bi se vršile vojne vježbe NATO saveza na lakši način.
Dakle, nije paradoksalno kako uspostavljanje odgovarajućih mjera zaštite prirode i okoliša te shodno tomu mjera stroge kontrole i ograničavanja vojnih utjecaja na okoliš u Hrvatskoj nisu u interesu NATO-a.
Građani sami stvaraju demokratske tekovine Poticanje građana na brigu o okolišu čije stanje zasigurno utječe i na njihovo zdravlje, te aktivnije sudjelovanje građana u praksi iznalaženja odgovora na pitanja okoliša zajedno pridonose demokratizaciji društva čiji rezultat bi tada bilo i uspješno uvođenje Sustava upravljanja okolišem u Hrvatsku vojsku te transparentniji rad tijela državnog aparata.
Ovo pitanje nije nužno vezano uz status Hrvatske u ili izvan NATO saveza, već dotiče korijenite probleme u društvu gdje se vojska još uvijek smatra nedodirljivim akterom društvenih procesa kojoj se do sada nisu postavljala pitanja o zaštiti okoliša i zdravlja njezinih građana koji žive u blizini vojnih vježbališta.
Praksa pokazuje da iako Hrvatska nije članica NATO saveza, vojne vježbe gostujućih vojski na njezinom tlu provode se i bez sumnje će se i dalje provoditi.
Na građanima je i udrugama civilnog društva da se uvođenje visokih standarda zaštite prirode i okoliša shvati kao obaveza koju danas mora ispuniti svako društvo koje teži biti članom ekipe izvrsnih.
Željka Lukešić radi u ekološkoj udruzi PCAP International u Karlovcu, gdje od 2005. godine vodi projekt Partnerstvo za okoliš. Cilj projekta je uvođenje transparentnih mjera zaštite prirode i okoliša kod vojnih djelatnosti, važećih kako za Oružane snage Republike Hrvatske, tako i kod gostovanja stranih vojski na vojnim vježbalistima u našoj zemlji.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
