Ehud Olmert pokušava kupiti vrijeme i prostor ne bi li ostao što duže u premijerskoj fotelji. Svoju poziciju doveo je u pitanje neuspješno vođenim ratom, ne zbog snage protvnika ili slabosti izraelske vojske, već zbog neprecizno definiranog cilja: što se željelo postići ratom u Libanonu, ratom protiv Hezbolaha čija snaga je neusporedivo manja nego što je konvencionalni potencijal Izraela.
Rat je prošao, Libanon je razvaljen od istoka do zapada i od juga do sjevera, no ipak se izraelska vojska vratila kući neobavljena posla. Hezbolah je preživio i pokazao da odlučni, dobro opremljeni borci s dobro razrađenom logistikom i ukopanom infrastrukturom mogu parirati čak i takvom protivniku kakav je Izrael, velesili na Bliskom istoku. Povratak izraelskih vojnika na polazne položaje bez dotad uobičaje vojne pobjede ugrozio je Olmertov položaj.
Cjelokupna opozicija tražila je i još uvijek traži njegovu ostavku, čak i neki njegovi koalicijski partneri. Nastojeći preživjeti teška vremena, Ehud Olmert pokušava, uz neizbježnu američku logistiku, pokrenuti novi val pregovora kojima bi učvrstio poziciju Izraela, a time i svoju.
Trajan mir, potvrđene granice i izrijekom potvrđeno pravo Izraela na postojanje naslijeđe su mnogih ratova i dugotrajnih pregovora s Egiptom i Jordanom prije Olmerta. Najnovijom ponudom Izrael Siriji za trajan mir nudi povrat Golanske visoravni. Korak je to kojim Olmert s jedne strane želi pozornost skrenuti s unutarnjih pitanja u Izraelu, tj. sa svoje smjene i raspisivanje prijevremenih izbora, a s druge se strane izvući iz gliba u kojem se Izrael nalazi u Gazi i na Zapadnoj obali još od 1967. godine.
Unatoč povlačenju iz Libanona 2005. godine, Sirija se ne uspijeva izvući iz afere oko ubojstva bivšeg libanonskog premijera Rafika Haririja. Čak su i sukobi na sjeveru Libanona između libanonske vojske i naoružanih palestinskih militanata iz Fataha al-Islama posredno vezani uz ubojstvo Haririja. Situacija u Libanonu prelama se kroz odnose Izraela i Sirije. Nezaobilazan faktor je Iran, koji se uporno suprotstavlja američkoj dominaciji, a u tome mu je Sirija jedan od posljednjih saveznika.
Kad bi Sirija pristala na početak pregovora, kad bi joj bio vraćen Golan i tako uspostavljen trajan mir, profitirali bi svi, uključujući i Libanon. Pritom bi se usred ničega našli Palestinci, kao uglavnom uvijek dosad u zadnjih predesetak godina. Ako Izrael uspije uspostaviti mir sa Sirijom, svoje pozicije u Siriji izgubit će Hamas, što će dodatno intenzivirati njegov sukob s Fatahom u Gazi, a dijelom i na Zapadanoj obali. U Izraelu bi najveći dobitnici bili Elhud Omert i njegova Kadima, jer bi uspjeli stabilizirati svoju poziciju unutar koalicije. Ona je i sama pod velikim pritiskom Likuda, koji po svim anketama vodi i odgovaraju mu što raniji izbori.
Mnogi u Izraelu zabrinuti su zbog Sirije, Libanona, Irana, a i nekih drugih zemalja, koje nisu baš oduševljene postojanjem Izraela, pogotovo ne na mjestu na kojem on jest. Posljednji rat u Libanonu pokazao je da Izrael više nije jak i da bi ga možda jednom munjevitom akcijom bilo moguće poraziti, tj. "gurnuti u more". Takva shvaćanja dodatno otežavaju situaciju, jer se mnogi zanose da bi zajednički rat arapskih i muslimanskih zemalja mogao dovesti do poraza kojim bi Izrael prestao postojati.
To je upravo ono mjesto na kojem su stvoreni uvjeti za povratak na vlast Likuda na čelu sa Benjaminom Netanjahuom, Josijem Peledom i širokom koalicijom, koja bi za dolazak trajnijeg mira morala pokazati snagu te pokazati da zadnji rat nije bio neučinkovit zbog vojnika koji su ga provodili, već zbog političara koji ga nisu znali osmisliti. U svakom slučaju, bio to Olmert ili Netanjahu, Siriji će biti vraćen Golan u zamjenu za mir i priznanje prava Izraelu na postojanje i, onako usput, redukciju političke i financijske pomoći Hamasu.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
