Veliki ex-marksistički teoretičari kleli su se u društveno vlasništvo, a sad zagovaraju totalnu rasprodaju. Za vladu čiji je program bezgranično prodavanje – ne smije se glasati! Piše P. Kalinić.
Četrdeset milijardi duga u eurima ili – ekvivalent – pedeset milijardi dolara samo je vrh ledene sante u provaliji tranzicijskih bespuća u kojima se kormilari smjenjuju po onoj staroj – od gorega gori! Ili od loše majke i još goreg oca. Bilo bi puno lakše shvatiti da su puste milijarde duga uložene u nešto vidljivo ili možda opipljivo. Nažalost, i najnaivnijima je postalo jasno da je od četrdeset milijardi eura duga ukradeno barem dvadeset i pet milijardi. I – nikom ništa. Satovi kojima se mnogi dužnosnici vole hvaliti samo su prašina sa stola s kojeg se kralo i krade na sve moguće načine. Za tu prašinu su zaduženi glasnogovornici.
Prvo su pljačkane banke, davani krediti koji bi zatim bili otpisivani, zatim je nakon minusa slijedila sanacija. Tko je sanirao ako nisu porezni obveznici! I kad je provedena prva sanacija slijedila je druga serija bespovratnih pozajmica koje su prethodile novoj sanaciji. Nakon druge sanacije slijedila je privatizacija, tako da su naše banke dobile nove vlasnike, u pravilu za daleko manje novca nego li je bilo uloženo u sanaciju. Nakon banaka počele su nestajati tvornice! Gasila se proizvodnja zbog nesposobnosti i halapljivosti "novih vlasnika". Tvornice su nestajale po onoj staroj – ubijmo kravu zbog bifteka! Tako su nestajala radna mjesta, ali se zato zemlja od propalih tvornica počela prodavati kao građevinska. Malobrojni koji nisu propali, jer su imali samom "privatizacijom" osigurano stožerno mjesto na tržištu, s vremenom su počeli prodavati, neki udjele, a neki cjelokupnu imovinu. Stečenu na sve moguće načine samo ne radom i sposobnošću.
U sada već sedamnaest godina samostalnosti nestali su uglavnom i svi hoteli. Pričalo se da ne valjaju, da su veliki, da su ružni, ali je malo koji novi izgradio strani kapital. Uglavnom su kupili postojeće, renovirali ih i izvlače zaradu zahvaljujući nesposobnim vladama i pojedincima, koji su za sitne provizije omogućili da izgubimo najbolje pozicije na Jadranu.
Naši veliki ex-marksistički teoretičari koji su se kleli u društveno vlasništvo sad zagovaraju totalnu rasprodaju. Prodati, prodati i samo prodati! Djeluju prilično neuvjerljivo jer, po istom principu, sami još uvijek nisu prodali vlastite stanove i otišli u podstanarstvo.
Zanimljivo je da u najnovijem valu izgradnje velikih šoping-centara strani kapital dolazi, kupuje ogromne komplekse zemlje i pokušava na razne načine od lokalnih i državnih struktura dobiti što više povlastica kako bi se njihov kapital bez ikakvih povratnih obaveza prema domicilnoj zemlji što prije oplodio. To je sasvim razumljivo za kapital, ali je potpuno nerazumno s hrvatske strane da se zemlja prodaje. Naime, upravo vlasnici šoping-centara, kad kupe zemlju i izgrade stotine tisuća kvadratnih metara poslovnog prostora, taj prostor ne prodaju, nego ga isključivo i jedino iznajmljuju.
To je sitan detalj koji pokazuje u koju poziciju se Hrvatska dovodi kad pristaje bez ikakve kontrole prodavati vlastitu supstanciju. I sve ono što država proda odmah se koristi jedino – za potrošnju. Takav način prodaje iz koje se popunjavaju rupe u proračunu, bilo od prodaje dionica Plive, Ine ili sutra od prodaje poljoprivrednog zemljišta i vode, dovoljan je pokazatelj da se za bilo koju vladu čiji se program sastoji od zahtjeva za bezgraničnim prodavanjem – ne smije glasati.
Kako bi se odmah zaustavio takav trend, potrebno je donijeti program po kojem će, kao prva stepenica, bilo kakav uvoz biti ograničen time da bude barem osamdesetpostotno pokriven izvozom. U sklopu toga i monetarna politika morala bi pratiti izvozna nastojanja, a ne da kuna uporno jača iako se ne zna na osnovi kojih pokazatelja, te se tako dodatno destimulira uvoz. Dovoljno je pogledati što se događa s dolarom i kako se to odražava na cijenu nafte i na američki izvoz.
Za takav iskorak, koji je svakim danom sve neophodniji, postojeća nomenklatura je u svakom pogledu postala izlišna.
Koliko je sadašnja ekipa na vlasti nesposobna i bez ikakve vizije najbolje govori podatak da se Sveučilišna bolnica ne dovršava, niti postoji plan za njeno dovršenje. Vrlo dobro se zna tko je radove obustavio, kao što se zna i da Shimadzu u cijeloj Europi prodaje CT uređaje za oko 24 milijuna eura godišnje. Praktički isključivo u Hrvatskoj i BiH. U bliskoj nam Austriji ne pada im napamet kupovati od te firme modele već zastarjele i izbačene iz uporabe, nama prezentirane kao vrhunske. Jednoslojne, a u Austriji, Njemačkoj koriste one od 64 pa do 256 slojeva. U Americi su već i ti zastarjeli, a u uporabi su dual-source CT uređaji. Pa kad zračimo našu djecu i previdimo i ne vidimo štošta - za to se zna krivac! Opskrbljivači najnovijim dijagnostičkim smećem, prodavači magle! I pod cijenu tuđih jeftinih života. Nije li se barem za Dječju bolnicu u Klaićevoj moglo naći nešto bolje?
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
