Da u susjedstvu ne bude dosadno pobrinuo se Vojislav Koštunica. To je onaj isti koji je u SFRJ bio politički proganjan jer se protivio daljnjoj decentralizaciji, tj. amandmanima na Ustav i novom Ustavu 1974. godine. To je isti onaj koji je prijateljevao s jednim odvjetnikom, bivšim osječkim zamjenikom tužitelja, koji se tih godina potpisivao na ćirilici, da bi devedesetih postao mjera hrvatstva.
Taj stari hrvatski prijatelj, koji je učinio sve u svojoj moći da spriječi bilo kakvo suočavanje Srbije s dvadesetim stoljećem i stvarnošću, svojim je manevrima inaugurirao Tomislava Nikolića, poznatijeg kao Toma Grobar, za predsjednika Skupštine Srbije, a kako bi sebi osigurao mjesto premijera. Time je Koštunica dokazao da s indignacijom odbacuje dvadeset i prvo stoljeće.
Da je naše pravosuđe protočnije i učinkovitije, taj bi Toma Grobar već odavno imao barem krivičnu prijavu, ako već nije bilo vremena za suđenje. A suditi bi mu trebalo zbog oružanog sudjelovanja u agresiji na Hrvatsku. Za Tomu Grobara to nije bila agresija, nego linija Karlobag - Karlovac - Virovitica, a sudjelovanje u ubojstvima bio je samo djelić tog plana. Ili mali dio sna koji još uvijek sanja.
Inauguracijom Tome Grobara, grobar europske Srbije Koštunica osigurao si je još jedan mandat, jer je Boris Tadić pristao na uvjete na koje ne bi bio pristao bez pritiska iz Europe i svijeta. Iste Europe i svijeta koji su se sa Slobodanom Miloševićem dogovarali od 1987. do 1997. A do razlaza sa Slobom nije došlo zato što je ognjem i mačem razarao Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, već "samo" zato što je na ruševinama Jugoslavije pokušao napraviti veliku Srbiju, te tako iskočio iz dogovora.
Utoliko je Nikolićeva rola samo dio filma u kojem kao epizodni glumac sudjeluje i sam Koštunica. Srbija, ovakva kakva jest, danas bez Kosova, sutra možda i bez Vojvodine, s neriješenim statusom Bosne i Hercegovine, opasan je bolesnik koji može utjecati i na stabilnost Hrvatske.
"Popustljivost Zapada" spram Srbije zadnjih stotinjak godina dovela je do sadašnjeg stanja kojem se ne vidi kraj. Nevažno radi se o kralju Aleksandru, Draži Mihajloviću, Miloševiću ili Koštunici. Jedina razlika među njima je u vremenu u kojem su živjeli. No, cilj je bio i ostao isti. Pomalo su se razlikovali u načinu njegovog ostvarivanja, može se raspravljati i o brzini, ali je cilj isti.
To što se Srbija smanjuje i vraća na granice iz pretprošlog stoljeća nije i ne može biti razlog za zlurado radovanje, jer će gubitak Kosova ma tko bio na vlasti u Srbiji pokušati naplatiti. Kako i gdje - možda je označeno Dejtonskim sporazumom. Da nije, i Mladić i Karadžić odavno bi prirodu promatrali kroz rešetke. Ipak, za ono što su radili stekli su određeni "kredit", tako da još uvijek nisu privedeni, niti se itko trudi privesti ih. U tom smislu, Toma Grobar je samo dimni balon, kako bi se Koštunica opet dočepao mjesta premijera, s kojeg će, ako Kosovo ode (a to je gotova stvar), prijeteći Nikolićem tražiti kompenzaciju. A razlike između njih dvojice – kad je u pitanju cilj - uopće nema, samo je Koštunica školovaniji, a Nikolić već na prvi pogled primitivniji.
Unatoč željama Voje i Tome, Kosovo je druga najveća američka vojna baza u Europi. Teško da će SAD odstupiti zbog njihovih želja. Drugo je pitanje što će im ponuditi za kompenzaciju.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
