Mi smo se nagledali raznih generala, od školovanih bez mozga do neškolovanih bez pameti. Studije dokazuju da je inteligencija obrnuto proporcionalna s visinom čina. Piše P. Kalinić.
Kritizirati generale nikada nije bilo pametno, radilo se o generalima na istoku, zapadu, sjeveru ili jugu. Ipak, u zadnje je vrijeme postalo uobičajeno kritizirati ih zbog njihovog naizgled zastarjelog poimanja rata, ratne vještine i definiranja ciljeva rata. Naravno da generali nisu krivi za nedostatak jasno definiranih ciljeva rata. Nedavno su se s tim suočili i izraelski generali, koji su imali daleko jače potencijale i mogućnosti od Hezbolaha na jugu Libanona, ali su se ipak podvijena repa vratili kući. Takav je povratak bio unaprijed uvjetovan nedefiniranim ciljem rata, za što je odluku trebala donijeti politika, a ne vojnici.
Generali su ipak krivi jer se nisu usprotivili odlasku u nedefiniranu avanturu koja sa sobom nosi i žrtve i gubitke. Uz nedefinirani cilj ne može se odrediti ni taktika, o strategiji da se i ne govori. Nakon takve bezglave avanture, netko je morao biti kriv, a kao Pedro je određen načelnik generalštaba. Teško je izvagati kolika je njegova stvarna krivica, ali je ona u svakom slučaju daleko manja od krivice političara koji su ih poslali u rat bez određenog cilja, uz obećanje: Samo vi idite, a mi ćemo naknadno zaključiti što hoćemo! Takav koncept mogao je završiti samo na jedan jedini način – porazom. Pristanak da idu u takvu avanturu pokazuje da su generali i sami nedovoljno povezani sa stvarnošću i ograničeni poltronstvom, pa bespogovornim provođenjem zapovijedi osiguravaju dodatne privilegije, ma koliko one koštale života i tehnike na terenu.
Upravo zbog slične avanture, poznatije kao "rat protiv terorizma" ili "oslobađanje Iraka", vrlo oštro je istupio američki dopukovnik Paul Yingling, optužujući upravo američke generale za poraz u Iraku. Hoće li poraz u Iraku uopće biti priznat i kada samo je pitanje američke procjene i upornosti. Američki vojni analitičari bili su itekako svjesni poraza u Vijetnamu, daleko prije nego li je napokon bila donesena odluka o povlačenju. Ni sada situacija u Iraku nije ni malo drugačija. No, pitanje je definiraju li sve strane poraz i pobjedu na isti način.
Kritika generala zbog njihovog pristanka da u rat odu s nedovoljnim ljudstvom i tehnikom uglavnom je opravdana, ali nije u potpunosti upućena u pravom smjeru, jer je o terminu ulaska u rat, brojnosti ljudstva i tehnike kao i ranije odlučio politički establišment, brifiran od upravljačke elite transnacionalnih korporacija.
Političari snose odgovornost koja ih koji put može stajati i položaja, no ipak se to u pravilu ne događa u državama koje točno znaju zbog čega su tu ili tamo, zbog kojih interesa, bilo taktičkih ili strategijskih.
Odabir generala nije ništa drukčiji nego što je to uobičajeno u bilo kojoj drugoj hijerarhijski određenoj strukturi. Početkom devedesetih američke studije su dokazivale da je inteligencija obrnuto proporcionalna s visinom čina. Sličan koncept prisutan je i u drugim vojskama, samo je pitanje koliko je situacija u Iraku stvarno "izmakla" kontroli, a koliko je "kontrolirani kaos" planiran kako bi se iz njega mogle izvoditi daljnje operacije u funkciji kontrole okolnog prostora.
Sustav obrazovanja u Sjedinjenim Državama, poglavito u vojnom dijelu, itekako omogućuje detaljnu procjenu svakog časnika koji se pojavljuje u ulozi potencijalnog generala. General ne mora uvijek biti i najpametniji jer je, po prirodi stvari, neophodno imati čovjeka koji je u stanju odraditi pred njega postavljenu zadaću, a istovremeno takav čovjek mora biti i poslušan, kako se u određenom trenutku ne bi odbio ponašati unutar zadanih okvira.
Na jugoistoku Europe u zadnjih dvadesetak godina nagledali smo se raznih generala, od školovanih bez mozga do neškolovanih bez pameti, ali to nije smetalo da rat počne, traje i jednog dana ničim izazvan i završi. Mimo volje generala. Bar onih koji su u ratu sudjelovali.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
