Radikalizacija je zahvatila Bliski istok: nacionalizam blijedi, radikalni islam postaje dominantna arapska ideologija. Dolazi šijitskim kanalom iz Irana u Irak, Siriju, Palestinu... Piše Pavle Kalinić.
Koliko god da se optimizma ulilo na Bliski istok posljednja dva mjeseca, nakon četvrtog uzastopnog posjeta Condoleezze Rice Izraelu optimizam je nestao. Moguće otpočinjanje pregovora i konačno razrješenje konflikta između Izraela i Palestinaca opet je odgođeno za "blisku" budućnost zbog čvrstog stava izraelske strane da se o povratku izbjeglica u Izrael nema što raspravljati. Predviđeni su jedino daljnji susreti Olmerta i Abasa svaka dva tjedna kako bi se pokušao normalizirati život Palestinaca na okupiranim teritorijima.
Ono na čemu su Rice i glavni tajnik UN-a Ban Ki-mun nastojali ishoditi promjenu izraelskog stava - nije se dogodio. Postoji većinska suglasnost političkih opcija u Izraelu da se ne dopusti povratak izbjeglica. Većina Izraelaca uvjerena je da vlada Ehuda Olmerta ima više brige oko vlastitog političkog preživljavanja nego oko budućnosti Izraela i odnosa s arapskim susjedima te uspostave palestinske države.
Situaciju u Izraelu i oko njega dodatno kompliciraju radikalne promjene koje su zahvatile okolne arapske - i ne samo arapske - zemlje. To je potencijalno daleko veća opasnost za Izrael, ali i za arapsku elitu i arapske režime. Arapska populacija sve se više otvara radikalnom islamu, koji polako ali sigurno postaje dominantna ideologija. Postupno, ali nezaustavljivo, nacionalne vrijednosti i osjećaji, koji nisu uhvatili dublje korijene, zamjenjuju se religioznim vrijednostima. Ta vjerska matrica - radikalni islam - dolazi šijitskim kanalom iz Irana preko Iraka, Sirije i Libanona, te preko Muslimanske braće iz Egipta i Hamasa u Palestinu. Kako bi se usporila (ne zaustavila) vjerska radikalizacija, neophodno bi bilo upravo riješiti odnose između Izraela i Palestinaca. No, tu se već šezdesetak godina izmjenjuju vlade i mirovni planovi, ali konkretnog pomaka nema.
Izrael je svjestan da je njegova vojna moć itekako ograničena. Ako ni zbog čega, onda brojem vojnika koje može mobilizirati. Kako bi dugoročno opstao, Izrael mora osigurati svoje granice. Preduvjet za to bilo bi definiranje gdje su te granice. Da bi granice bile sigurne, trebale bi ih priznati sve arapske zemlje, bez čega neće biti njihovog međunarodnog priznanja.
Koliko god se to činilo jednostavnim, sadašnja vlada nema usuglašen stav niti kad otpočeti pregovore sa Sirijom, a još manje kada i što ponuditi za otpočinjanje pregovora s Palestincima.
Izraelska ljevica smatra da prijedlog Arapske lige nije za odbaciti, nego da može biti osnova za otpočinjanje pregovora. Desnica, pak, koja u svakom arapskom prijedlogu vidi jedino i samo zlo, nakon iznenadne odgode posjeta saudijskog kralja Abdulaha Washingtonu, podrške Hamasu pri formiranju palestinske koalicijske vlade te odustajanja Arapske lige od promjene prijedloga o povratku izbjeglica – vidi približavanje Saudijske Arabije Iranu. To je dovoljno da odbaci bilo kakve pregovore.
Kad bi to približavanje bilo realnost, a čini se da nije, takvo savezništvo dodatno bi destabiliziralo poziciju Izraela i američke strateške interese u tom dijelu svijeta. George W. Bush napomenuo je 2004. godine u pismu tadašnjem premijeru Šaronu da na terenu mora prihvatiti realno stanje. Upravo to prihvaćanje "realnog stanja" obje strane tumače na jedino sebi prihvatljiv način.
Kakvo je stanje u izraelskim ilegalnim naseljima na Zapadnoj obali najbolje govori podatak da se stanovi u Male Adumimu, jednom od najvećih satelitskih naselja tik do Jeruzalema, prodaju za dvadesetak tisuća dolara. U Izraelu teško da je toliko dovoljno za pristojnu garažu.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
