S 20% Arapa, Izrael već demografski gubi i tu ne pomaže ograda. Izlaz je kompromis: iseljavanje ilegalnih židovskih naseljenika i povratak izbjeglica na Zapadnu obalu. Piše P. Kalinić.
Šimon Peres, vječiti drugi, uvijek pri vrhu, ali nikad na njemu, barem ne kroz pobjedu na izborima, dobio je nečasnu ulogu da odbaci tko zna koji po redu arapski prijedlog za mirno rješenje ključnog nesporazuma na Bliskom istoku. Ovog puta bio je to prijedlog Arapske lige s pregovora nedavno završenih u Rijadu.
Arapski mirovni plan nije se puno pomaknuo od Fahdovog plana, na kojem se nataložilo godina, prašine, krvi i leševa obiju strana u sukobu. Arapski plan zasniva se na nekoliko točaka, no ključno je inzistiranje na tome da je plan sveobuhvatan i nedjeljiv. To znači da se ne može uzeti samo dio, a onaj segment oko kojega nema suglasnosti ostaviti za neku neodređenu budućnost. Najvažniji je zahtjev povlačenje sa svih okupiranih palestinskih i arapskih teritorija na granice od 4. lipnja 1967. godine, što uključuje i povlačenje s Golanske visoravni. Arapskoj ligi nije promaknuo ni detalj: Izrael je nakon povlačenja s juga Libanona zadržao kote na brdima, koje teritorijalno pripadaju Libanonu. Tako da se zahtijeva i potpuno povlačenje s juga Libanona. Istočni Jeruzalem je apostrofiran kao budući glavni grad neovisne države Palestine. To je također jedan od kamena spoticanja, jer je Izrael proglasio Jeruzalem svojim glavnim gradom još 1950. godine, kad su kontrolirali samo zapadni dio.
Glavni razlog odbijanja cjelokupnog plana (ali ne i samog pregovaranja) ipak je zahtjev za povratkom izbjeglica. I to izbjeglica iz ratova od 1948. pa do danas. Teško je utvrditi o kolikom se broju ljudi radi, ali se on - ovisno tko prezentira - kreće do tri do pet milijuna. Povratak tolikog broja Palestinaca izmijenio bi strukturu stanovništva u Izraelu, na što se niti jedna vladajuća garnitura ne bi mogla odlučiti bez očekivanih velikih potresa. Ali, kao i u svakoj drugoj situaciji, postoji prostor za kompromis.
No, prvo i neprikosnoveno točno jest da nitko nikada i nigdje nema pravo istjerati nekog i onda na njegovoj zemlji trenirati strogoću i pozivati se na svoje pravo prvenstva. Ulaziti u rasprave tko je veća žrtva i od kada to datira iluzorno je jer se iz povijesti ne da skoro pa ništa naučiti. Ako ne radimo iste greške iz prošlosti, onda radimo nove. Greške su uvijek greške.
Ipak, uvijek se vraćamo kompromisu, koji bi mogao prekinuti nepregledni niz poniženja, patnje i smrti s jedne i s druge strane. Kompromis je povratak izbjeglica na Zapadnu obalu i u Gazu, s tim da se ilegalni naseljenici isele sa Zapadne obale, a cjelokupna infrastruktura bez oštećenja prepusti palestinskim povratnicima. Ipak bi se dio ljudi, koji ima užu obitelj u samom Izraelu (onom u granicama do 4. lipnja 1967.) mogao vratiti.
Idealnog rješenja ni za jednu ni za drugu zajednicu jednostavno nema. Bitno je priznati realno stanje na terenu. Ako se i postigne približno prihvatljiv dogovor za obje strane, u Izraelu će i dalje živjeti 20 posto arapskog/palestinskog stanovništva, s tendencijom rasta. To ne može spriječiti ni postojeći zid/ograda, ni onaj potencijalni prema Egiptu.
Ako se želi dugoročno rješenje za Izrael, onda je to upravo palestinska država koja će moći normalno funkcionirati uz Izrael i arapsko okruženje. Getoizacija jednih ili drugih, uz stalne sukobe, dugoročno vodi do daljnje destabilizacije i nazatka, što ni jednima ni drugima ne nudi svijetlu budućnost. I uz svu snagu Izraela i onih koji stoje iza njega, on ne može dugoročno izdržati, jer u demografskom smislu, ako se ne slože ostali parametri, Izrael gubi. Ako Izrael ne bude rekonstituiran na realnim temeljima, trajat će onoliko koliko su trajali istočnoeuropski režimi nakon urušavanja sovjetskog imperija. S tim da su u Europi preživjele nacije, a propale ideologije. Izrael si ne može dopustiti propast ideologije, jer je ideologija neraskidivo povezana s državom, a umnogome i s nacijom.
Ipak, trolist Natanjahu, Barak i Peled u stanju je napraviti iskorak od kojeg će korist imati i Izraelci i Palestinci. Za njihov potez neophodni su novi izbori, koji će ih izbaciti u pr(a)vi plan.