Tko god je dosad dvojio jesu li Hrvati podrijetlom iz Irana ili su stigli s Karpata razriješio je sve svoje dileme. Posljednje informacije ukazuju da je glavnina Hrvata podrijetlom izravno iz Hlebina. Koliko znamo, Hrvatska je trenutačno zadužena za čitavih četrdeset milijardi eura. Onima koji više vole tako, to je skoro pedeset milijardi dolara. To će zasigurno biti vrlo brzo probijeno, kao znak nezaustavljivosti hrvatskih vlada, desnih ili lijevih, u želji da barem po nečemu budemo prvi u svijetu.
Budući da se teško može vidjeti gdje su investirani toliki novci, za zaključiti je da je barem polovica, tj. dvadeset milijardi eura, spremljena po privatnim računima i još privatnijim nekretninama, razbacanima po bespućima mondenih mjesta, na planinama i morima.
Zašto bilo koga u Hrvatskoj onda iznenađuje da netko, pa bio to i general bez bitke, ali zato najodlikovaniji general suvremene Hrvatske, može u sekundi iščeprkati milijun eura za jamčevinu kako ne bi čamio u austrijskom pritvoru. I to daleko brže nego kad je trebalo za otkupninu vlastitom sinu. Nije taj general marljivo radio i zgrnuo što ima - sam. Nije ni mogao, čak i da je htio. Prije rata nije imao ništa, u rat je krenuo kao vozač, a onda su mu se karte posložile kako se ne mogu posložiti ni u holivudskoj limunadi. No, to je i normalno i očekivano, jer se ne radi o američkom snu, već o hrvatskoj stvarnosti, u kojoj je Vladimir Zagorec, general zadužen za logistiku, nakon rata postao veliki "investitor". A ne može se tek tako postati investitor, bez da se mnoge zaduži i istovremeno spremi u džep.
Mnogi znaju da je kalašnjikov s pet okvira municije 1991. stajao najviše 250 maraka. Perjanice tada vladajuće stranke uredno su prodavale iste kalašnjikove, koji su već bili plaćeni (jer da nisu, ne bi ni stigli do Hrvatske), za 700 do 1.500 maraka – i nikom ništa. Ima i privatnih tvrtki, do 1990. u "društvenom vlasništvu", koje su privatizacijskom alkemijom postale privatne tvrtke s desetak tvrtki kćeri. Te i takve tvrtke kupovale su odore i plaćale ih višekratno - koliko god je bilo tvrtki kćeri. To se zove pranje novca, ali je to bilo opravdano jer se vodio rat. No, to bi se svugdje, pa i u Hrvatskoj, moralo voditi kao ratno profiterstvo te bi takvu imovinu država trebala plijeniti. To se, naravno, nije nikada dogodilo, kao što nikada nitko nije odgovarao na pitanja kako je bez ikakvog kapitala postao vlasnik tvornice, hotela, zemlje ili vile na Tuškancu i Pantovčaku. To što su banke prvo opljačkane, pa sanirane novcem poreznih obveznika, pa opet opljačkane, pa sanirane... i za (neznatan) dio vrijednosti prodane. Ne iz ljubavi prema novim vlasnicima, već jedino zato da se sakrije trag otkud je kapital stigao i u čijim se džepovima skrasio.
Ovakvo pravosuđe nije u stanju provesti istragu, nego je samo čvrsta brana bilo kakvom raskrinkavanju najveće pljačke koja je zadesila ove prostore od pamtivijeka. Kako se može očekivati raskrinkavanje malverzacija kad je predsjednik Sabora Vladimir Šeks uspio dvaput kupiti stan sa stanarskim pravom. Jednom u Osijeku i jednom u Zagrebu. Pravosuđe dosad nije zanimalo ni kako jedan priučeni geometar može postati glavni logističar i nakon tog uredno diplomirati i magistrirati na Prometnom fakultetu, kad je istovremeno bio toliko zaposlen kupovinom, recimo, baze za Migove 29, koje Hrvatska nikada nije imala. Ni za vrijeme, a ni poslije rata. Prije rata još i manje.
Čemu služi pravosuđe kad većina poslovnih zgrada sagrađenih u Hrvatskoj nakon 1990. ima, u pravilu, kat ili dva više nego li je po građevinskoj dozvoli predviđeno i – nikom ništa. Kako su veliki hrvatski poduzetnici bez škole i bez kapitala preko noći postali veliki investitori, gazde i vlasnici svega i svačega, kad dotad nisu, u pravilu, imali ni za kruh i mlijeko?
Suđenje Zagorcu - ako se bude sudilo samo njemu, za "bijednih" pet milijuna eura - u potpunosti je nepotrebno ako se ne postavi pitanje cjelokupne njegove imovine. Naravno, ne samo njegove. Ima barem još dvjestotinjak perjanica pretvorbenog kriminala koji bi trebali trunuti u zatvoru, dok bi njihova kriminalno stečena imovina trebala biti nacionalizirana i putem dionica podijeljena onima od kojih je opljačkana. Ako je suđenje Zagorcu pod onom "neka visi Pedro", onda to suđenje i nije potrebno. Sa sličnim problemima nakon Drugog svjetskog rata suočile su se Njemačka, Italija, Japan, Francuska, Velika Britanija. S obzirom da je i njihovo pravosuđe imalo specifične kriterije, problemi su se rješavali – na ulici. Ako pravosuđe zakaže, odradit će ulica, prije ili kasnije.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
