Poražen na izborima, Bush se mora povlačiti iz Afganistana i Iraka, 'novih vijetnama', ratova koji se ne mogu dobiti. Zašto mjesto američkih preuzimaju hrvatski vojnici, pita se Pavle Kalinić.
Ničim izazvan, aktualni američki predsjednik zaželio je Hrvatsku što prije u NATO-u. Koliko god mi bili naivni, takva promjena stava nije proizašla (niti je mogla proizići) iz iznenadno probuđene ljubavi Georga W. Busha prema Hrvatskoj. Sve okolnosti, događaje, odluke, pa i međunarodne odnose određuju jedino goli, sirovi interesi bez strasti.
U hrvatskoj javnosti to se želi prikazati kao uspjeh blagoglagoljive diplomacije na čelu sa sveprisutnim premijerom, koji je očito ponudio ono što je Washingtonu od neprocjenjive važnosti. Govoriti o nekom iznenadnom napretku u transformaciji vojske je iluzorno, kao i zahtjev za ratnim putem aktualnog ministra obrane. Još manje se može očekivati od dubokoumnih misli Vladinog koordinatora za NATO, kojem se Domovinski rat i nadalje vodi - sad u Afganistanu. Koliko god je ta njegova izjava apsurdna, i sada i onda kad je dana, u njoj je ipak sadržan glavni razlog zašto je trenutačno Hrvatska poželjnija u NATO-u nego li je to bila prije nekoliko godina.
Uslijed izbornog debakla na izborima za Kongres Bush se našao na brisanom prostoru vlastite promašene vanjske politike. Koliko god je američka javnost podržala intervenciju u Afganistanu i Iraku, kad su počeli pristizati leševi podrška je počela ubrzano kopniti. I upravo prisiljen na promjenu svoje politike u Afganistanu i Iraku, a poglavito na osmišljavanje planova o povlačenju i smanjivanju američkih trupa, potrebne su zamjene! I baš na tome mjestu Hrvatska postaje vrlo interesantna kao potencijalna članica NATO-a koja je spremna, kao i dosad, povećavati kontigent u Afganistanu.
Nije prošlo ni nekoliko dana, a udružene snage pozicije i opozicije (izuzev časnih iznimaka) donijele su u Saboru dvotrećinsku odluku za slanje dodatnih dvjesto vojnika. To je predviđeno za 2007., dok bi se (o tome se nije raspravljalo) broj u 2008. mogao zaustaviti na sedamsto hrvatskih vojnika u Afganistanu. To, naravno, nije više "sigurni" Kabul, nego južni Afganistan, gdje su talibani na domaćem terenu kao oružana formacija većinskih Paštuna.
Zasad Hrvatska vojska ima samo jednog lakše ranjenog. Povećanjem broja vojnika i izmještanjem na jug, gdje nema ni prve linije ni pozadine, može se očekivati daleko više žrtava.
Ipak, koliko god žrtava bilo, to je sadašnja pozicija spremna platiti da bi ostala na vlasti, kao i opozicija da bi se popela na vlast. U svakom slučaju, ni pozicija ni opozicija nisu se potrudile objasniti koje su to prednosti, a koji su nedostaci ulaska u NATO, koliko će koštati te koji će rizici biti uvećani, a koji umanjeni. Možda bi (osim pojašnjavanja oko NATO-a) stanovništvu trebalo objasniti i koji je interes Hrvatske kao turističke zemlje da se sve više zakopava u sukob u jako dalekoj zemlji za koju većina Hrvata donedavno nije ni čula. Koji su gospodarski interesi i učinci od sudjelovanja hrvatskog kontingenta u Afganistanu? Jesmo li mi tamo ikakav faktor koji može na bilo što utjecati?
Ako je Washington prisiljen pod pritiskom javnosti mijenjati svoju politiku u Afganistanu i Iraku, koji je razlog da ih hrvatske trupe zamijenjuju, kad i sami američki stratezi najavljuju da se radi o ratu gdje se ne može pobijediti? Za rat u Iraku čak se i otvoreno izjavljuje da se radi o "novom Vijetnamu". Znači li to da će se Hrvatska vojno zadržati u Afganistanu kad se američka vojska u potpunosti povuče i/ili će se broj hrvatskih vojnika sukcesivno povećavati, u srazmjeru s povučenim američkim vojnicima, po nalogu Washingtona?
U ne tako dalekoj prošlosti jedan prilično neutjecajan državnik ostao je do kraja s jednim drugim koji je, svjestan da više ne može pobijediti, počinio samoubojstvo. Iako je znao da mu je glavni mecena prešao u drugu dimenziju i da je poraz neizbježan, ostao je njegov posljednji saveznik, što je njegovu vojsku koštalo i previše poginulih. Ne samo za rata, već i kad je vojska tog istog samoubojice potpisala kapitulaciju, vojnici posljednjeg saveznika i dalje su ginuli. Ne samo vojska, nego i civili.
Kako stvari stoje, opet smo spremni ginuti za druge. Čak i kad oni sami ne žele ginuti za vlastite interese. Ali imamo nagradu – NATO!
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
