Dvije godine uoči predsjedničkih izbora u SAD-u svijet nije niti malo sigurniji nego što je bio kad je u najmoćniju stolicu na svijetu zasjeo George W. Bush. Uvažavajući sugestije savjetnika ili ne, Bush je pokušao preko koljena demokratizirati neke države. Kako stvari stoje u demokratiziranom Afganistanu ili Iraku znamo iz vijesti, gdje lošu zamjenjuje gora.
Pokušaj da se zapadni demokratski modeli prekopiraju u državama koje ne samo da nemaju istu ili sličnu, nego imaju potpuno drugačiju povijest, iz dana u dan doživljava poraz. Garniture koje su ustoličene u Iraku i Afganistanu mogu trajati isključivo dok ih drži njihova izborna baza. Ta baza nisu ni u kom slučaju glasači dotičnih zemalja, već isključivo i jedino snaga američkog imperija. Koliko su sa strane postavljeni "lideri" trajali nakon što im se "izborna baza" povukla, najbolje smo mogli vidjeti u Afganistanu, gdje je "sovjetski demokrat" završio na vješalima kada su talibani 1992. ušli u Kabul.
Forsiranje "demokraciju" u Siriji i Iranu dodatno bi otežalo ionako nerješivu situaciju, koja se nikada dosad nije mogla riješiti jednostrano, a neće moći ni danas ni sutra. Na Bliskom istoku godinama životari Libanon, u kojem demokracija zapadnog tipa ima čak i određene, ne preduboke korijene, ali se zemlja ipak guši između završenog, nikada do kraja prevladanog građanskog rata. Krhki su odnosi muslimana i kršćana te nikome prijeko potrebnih Palestinaca, koji su protjerivani iz Izraela u nekoliko valova od 1948. do danas.
Posljednji sukob između Izraela i Hezbolaha rezultirao je poljuljanim povjerenjem Izraelaca u svoju političku i vojnu elitu. Hezbolah je izašao iz sukoba s neskrivenim simpatijama radikalnih islamista, potvrđujući teoriju da se odlučnim otporom može zaustaviti i jedna značajna vojna sila, u ovom slučaju izraelska vojska. Sličnim uvjerenjem impregnirani su i talibani, koji su već jednom pobijedili jednu velesilu, pa ne znaju zašto ne bi i sadašnju. Mula Omar, koji je i dalje neotkriven, ali zato i dalje politički vodi talibane, na početku američke intervencije izjavio je "pobijedit ćemo ako je Bog s nama! Ako nije, ne vidim razlog našeg postojanja!". Stvari postavljene na takav način ukazuju da se ni u kom slučaju ne može koristiti logika zapadnog čovjeka.
Najnovije, blago rečeno, raslojavanje unutar Palestinaca na Hamasovu Gazu i Fatahovu Zapadnu obalu odvelo je Ehuda Olmerta na konzultacije u Washington. Sastanak u Šarm el-Šeiku, koji je organizirao Hosni Mubarak, s Ehudom Olmertom, jordanskim kraljem Abdulahom II. i Mahmudom Abasom pod američkim ideološkim kišobranom pokušati će naći odgovor na pitanje: kako pomoći Abasu, a da sa tom pomoći ne bude označen kao izdajnik.
Američki je prijedlog da se novac prikupljen od poreza, a koji su Izraelci zadržavali od pobjede Hamasa na demokratskim izborima, sad treba biti isplaćen Abasu, kako bi se očuvao sekularni Fatah na Zapadnoj obali, dok bi se Gaza i Hamas i dalje držali pod totalnom blokadom. Plan možda i nije loše zamišljen, iako, kao i uvijek kad su u pitanju Palestinci, prekasno. Dok je Arafat bio živ, Fatah nije valjao, a sad je iznenada postao politički prihvatljiv. No, ni Fatah ni Hamas neće dugo imati mobilizatorske moći ako se ne definiraju uvjeti i termini uspostave palestinske države.
Rađanje i radikalizam Hamasa posljedica su neučinkovitosti sekularnog Fataha, koji se odavno guši u korupciji i nepotizmu te u nepopustivljosti Izraela. Fatah iz vremena Arafata nije ništa bolji nego što je bio - samo je manje utjecajan i njegov novi predsjednik nije neprikosnoveni lider Palestinaca. Oslanjanje na SAD i Izrael, ako bude nekritično, samo može ubrzati odlazak Fataha s političke scene i potaknuti izrastanje još radikalnijih pokreta, koji više neće biti spremni ni na kakve pregovore. Bit će pripremni isključivo pobijediti ili umrijeti.
U kojem će smjeru otići - najveću odgovornost nose upravo SAD i njihova politika prema Bliskom istoku, arapskom i muslimanskom svijetu. Čak ni povlačenje iz Iraka i Afganistana, koje najjavljuju mnogi kandidati za Bijelu kuću, nije optimalno rješenje ako se situacija želi stabilizirati. Jednostrana odluka o povlačenju u najkraćem mogućem roku samo bi otežala ionako tešku situaciju i osokolila radikalne islamiste, učvršćujući ih u shvaćanju da su postali nepobjedivi. Onaj tko je donio odluku da se ide u Afganistan i Irak sad mora naći rješenje koje uopće nije vojno i koje se ne može donijeti, a još manje provesti - preko noći.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
