Kada se probiju na poziciju, ne usuđuju se planirati djecu jer znaju da će, povratkom na posao izgubiti je i krenuti ispočetka. Piše: Đurđa Adlešić
Odnos države prema ženama koje rađaju u Hrvatskoj je sramotan i uvredljiv. Država je odredila visinu „porodiljne naknade“ kao da je žena, koja uzme godinu dana porodiljnog dopusta da bi rodila i bila uz dijete, poseban "slučaj" koji treba regulirati i s njim nekako izaći na kraj.
Demografska slika Hrvatske vrlo je zabrinjavajuća. Stručnjaci neprestano upozoravaju na negativan trend i opasnosti od drastičnog smanjenja populacije u Hrvatskoj. U skladu s tim vrlo ozbiljnim problemom, za očekivati bi bilo da država čini sve kako bi potaknula obitelji, a posebno žene, da se što lakše odluče imati dijete.
Udruga Roda organizirala je prije nekoliko dana okrugli stol na temu porodiljnih naknada. Okruglom stolu odazvale su se sve relevantne političke stranke u Hrvatskoj, što potvrđuje važnost i kompleksnost čitavog problema. I ja sam ispred HSLS-a sudjelovala u raspravi – a ova mi se tema čini iznimno važnom, pa sam odlučila svoja razmišljanja i razmišljanja HSLS-a podijeliti s Vama.
Naravno da su dvije "velike" stranke čitavo vrijeme pokušavale jedna drugoj spočitnuti kako nisu uspjele riješiti problem i kako je upravo za njihova mandata učinjeno više. Odmah na početku nije mi se dopalo što apsolutno nikome ne smeta činjenica da mi u 21. stoljeću raspravljamo o visini "porodiljne naknade" koju bi država trebala isplaćivati.
U Hrvatskoj su žene općenito manje plaćene od muškaraca za obavljanje istog posla. To je, nažalost, statistički podatak, a ne moj dojam. Kada se uspiju probiti na određenu poziciju u poslu, ne usuđuju se planirati djecu jer znaju da će, povratkom na posao izgubiti teško zarađenu poziciju i morati krenuti ispočetka.
Stvari su kod nas postavljene naopako – naime, žene koje rade i imaju prosječna ili nadprosječna primanja prisiljene su za vrijeme porodiljnog dopusta, od 6. mjeseca do navršene godine dana djeteta, živjeti od iznosa koji im propisuje država, a koji je sramotno nizak u odnosu na njihova redovita primanja. Zašto žena nema pravo na svoja puna primanja za vrijeme cijelog porodiljnog dopusta?
Mi u HSLS-u već dugo govorimo o ukidanju gornjeg limita kod primanja za vrijeme čitavog trajanja dopusta. Nijedna pametna država koja razmišlja o svojoj budućnosti neće "kažnjavati" ženu koja odluči imati dijete. Jer, iako može zvučati grubo – ta su djeca buduća radna snaga ove zemlje.
Osim što apsolutno moramo ukinuti gornji limit primanja za vrijeme porodiljnog dopusta, moramo za sve žene koje rađaju osigurati primanja dostatna za životne troškove s malim djetetom. Drugim riječima, moramo postaviti donji limit usklađen s prosječnim primanjima u Hrvatskoj.
Uobičajeni porodiljni dopust od godine dana danas često traje kraće. Problem logistike i infrastrukture koja bi ženama omogućavala da se vrate na radno mjesto, a da im dijete bude kvalitetno zbrinuto još je jedan veliki problem o kojem moramo povesti računa. Kao gradonačelnica znam o čemu govorim – Bjelovar je prvi grad koji ima vrtić s radnim vremenom do 22.30 i u kojem su grupe djece ispod uobičajene i stravične prosječne brojke od 30 djece po grupi.
Problem je dubok i za rješavanje je potreban paket mjera – pomoć u rješavanju stambenog pitanja (HSLS je osmislio formiranje stambenog fonda za mlade obitelji. To znači da bi mlade obitelji za simboličnu najamninu mogle stanovati u takvim stanovima do 10 godina koliko procjenjujemo da je danas potrebno za rješavanje stambenog pitanja), infrastruktura (vrtići i jaslice – danas je predškolskim odgojem u Hrvatskoj obuhvaćeno 40% djece, a europski je standard 90%), jednokratna naknada (koja npr. u susjednoj Sloveniji iznosi 2,5 prosječne plaće), omogućiti skraćeno radno vrijeme, rad od kuće, regulirati rad na određeno vrijeme koji često onemogućava mladim ženama da se odluče na rađanje jer se nemaju radno mjesto koje ih čeka…
I sada će svi reći: "otkuda novci?" Svaka vlast mora odrediti prioritete u koje će usmjeriti sredstva. Sredstava ima, potrebna je politička volja i ozbiljnost. Umjesto da financiramo, primjerice, nogometne klubove, ulažimo u budućnost naše zemlje. Mladi su prioritet HSLS-a i naša je volja za rješavanje problema jaka.