Hrvatsko gospodarstvo, svidjelo nam se ili ne, danas je dio globaliziranog svjetskog gospodarstva i moramo biti spremni odgovoriti na izazove koje sa sobom nosi. Piše: Vesna Pusić.
Tržište rada posljednjih je godina u svim zapadnim zemljama pretrpjelo velike transformacije, a problemi s kojima se i sami suočavamo zaobišli su tek nekolicinu najrazvijenijih.
U kontekstu tih novih uvjeta, najčešće se govori o fleksibilizaciji ili prilagodljivosti tržišta radne snage, što je nužan uvjet prilagodbe.
No, u Hrvatskoj se dosad u potpunosti zanemarivala druga strana te priče, a to je sigurnost samog radnika. Unatrag sedam godina uveden je niz mjera kojima se olakšava otpuštanje i zapošljavanje, dok zakonodavstvo štiti radna mjesta, umjesto da štiti osobu – radnika.
K tome, hrvatske tvrtke prilagodljivost uglavnom primjenjuju tako što krše propise, pa je dobar dio radne snage u Hrvatskoj, iako zakoni govore drugačije, zaposlen na određeno vrijeme, radno vrijeme određuje se rigidnim propisima pa radnici zaposleni na pola radnog vremena u stvarnosti rade i dulje od punog radnog vremena, rad nedjeljom i praznikom plaća se jednako kao i svakim drugim danom…
Jedna od zemalja koja je uspješno uspostavila ravnotežu između globalizacije i fleksibilnosti radne snage i sigurnosti radnika je Danska, kroz sustav fleksibilnosti uz sigurnost, koji objedinjuje oba cilja.
Radi se o modelu koji štiti radnika te svakom čovjeku garantira da će imati zaposlenje tijekom cijelog radnog vijeka. Suština modela je da štiti osobu te da svakom čovjeku garantira zaposlenje, ali mu ne garantira da će na istom mjestu provesti cijeli radni vijek.
Provođenje modela zahtijeva potpunu reformu Zavoda za zapošljavanje te osnivanje Fonda za zaposlenost u čijem financiranju sudjeluju država i poslodavci, koji bi za to bili stimulirani kroz određene mjere, prije svega porezne.
Da bi model bio uspješan, funkcija Zavoda za zapošljavanje ne može biti registracija nezaposlenosti, nego tu instituciju treba osposobiti za brzu i učinkovitu pomoć u ponovnom zapošljavanju, pri čemu je naglasak na cjeloživotnom učenju, sustavu dokvalifikacija i prekvalifikacija.
Pritom se kroz ovaj model reforme svakom čovjeku osigurava pronalazak posla u roku godinu dana od gubitka zaposlenja, a u tom vremenu garantira isplata od 60 do 80 posto iznosa plaće koju je primao. Jedna od prvih koristi ovog modela u Hrvatskoj bila bi što bi potpuno uklonio potrebu za radom na određeno – njegovom primjenom svi bi bili zaposleni na neodređeno vrijeme.
Ovakva reforma tržišta rada za HNS je najbolji i najpravedniji odgovor na izazove globalne ekonomije, a gubitak posla prestaje biti problem pojedinca i postaje ono što zapravo jest – problem društva u cjelini.