Svijet se globalizira. Granice među državama nestaju i nema prepreka njihovu međusobnom poslovanju. Cijela zemaljska kugla postaje jedinstveni ekonomski prostor. Proizvodnja postaje globalna. Nema više međunarodnog marketinga, međunarodnih financija i međunarodne ekonomije, sve dobiva predznak "globalnog". Ponekad se čini kako je ovih nekoliko rečenica s početka jasno, samorazumljivo, gotovo banalno. No, za razumijevanje ekonomije i, još više, politike, mislim da ih je važno imati na umu.
Međunarodni odnosi su odnosi između zemalja koje imaju samostalne i različite gospodarske sustave koji vrijede na različitim teritorijima tih zemalja, dok su globalni odnosi suprateritorijalni pa se isti gospodarski sustavi protežu velikim brojem zemalja. Analogna je razlika između međunarodnih i globalnih transakcija – međunarodne su prekogranične transakcije s većom ili manjom udaljenošću, dok globalne takve granice i udaljenosti ne poznaju.
Zato se danas, u globalnoj ekonomiji, i proizvoditi i prodavati može bilo gdje u svijetu. Proizvodi se gdje su troškovi najmanji, prodaje gdje se postižu najviše cijene i profiti, a oni se, pak, knjiže gdje su porezi najniži. Kapital je gotovo savršeno mobilan. Investira ondje, na onom dijelu zemaljske kugle (globe) gdje uz istu sigurnost ostvaruje najveću zaradu. Upravo mu njegova mobilnost to omogućuje.
No, s druge strane, drugi proizvodni faktor – rad, gotovo je savršeno nemobilan. Savršena mobilnost kapitala dovodi do izjednačavanja njegove cijene u različitim dijelovima svijeta, a nesavršena pokretljivost rada zadržava različite cijene istog rada u različitim dijelovima svijeta. Sve vam ovo vjerojatno zvuči knjiški, previše znanstveno. Evo zato jednog svježeg primjera iz prakse.
Prije nekoliko dana objavljeno je kako je jedan od najvećih proizvođača automobila za svoju novu tvornicu izabrao Rumunjsku, a ne Hrvatsku. Bilo je to i očekivano. Cijena istog rada u Rumunjskoj je dvostruko niža nego u Hrvatskoj. Cilj investitora je profit. Ako su ostali troškovi isti, a cijena rada upola niža, računica je jasna.
Ako, primjerice, u Hrvatskoj za tisuću radnika treba izdvojiti 700 tisuća eura mjesečno, a u Rumunjskoj 300 tisuća, on profitira 4,8 milijuna eura godišnje! Profitira i više ako mu je za poslovanje potrebno nekoliko tisuća radnika i ako su mu i drugi troškovi lokacije niži. Usporedi li se to s cijenom rada u Zapadnoj Europi ili Americi, profitabilnost ulaganja je još veća.
Korist za Rumunjsku je novo zapošljavanje, novi dohodak, potrošnja, porezni prihod itd. Međutim, ovo ulaganje neće dovesti do izjednačavanja plaća u Rumunjskoj i EU, a možda ni do približavanja kroz dugi niz godina. No, to nije ni zadatak ni cilj investitora. Njegov cilj je jasan i legitiman: veći profit, i on samo koristi slobodu pristupa i ulaganja u zemljama u kojima su plaće i ostali troškovi poslovanja niži.
Slična je situacija u Hrvatskoj i u drugim manje razvijenim zemljama. Globalizacija, čije su glavne komponente liberalizacija i univerzalizacija, smanjuje, a u nekim dijelovima potpuno ukida nacionalni suverenitet nad ekonomskom politikom. Ti procesi stavljaju vlade malih zemalja pred nove izazove. Kako u tim uvjetima, prenošenja suvereniteta na nadnacionalne, međunarodne institucije, kreirati nove politike s ciljem osiguranja boljeg života vlastitim građanima i osigurati dugoročan razvoj vlastitom društvu. Bez obzira na intenzitet globalizacije i uključivanja u EU, obveza države za brigu o svojim građanima i njihovom boljem životu ostat će još dugo.
Male i manje razvijene zemlje prirodne su žrtve globalizacije ako njihove vlade ne kreiraju politiku koja će iskoristiti pozitivne a smanjiti negativne efekte globalizacije. Jer zadatak je vlade, a ne privatnog investitora stvarati uvjete za poslovanje koji omogućuju veće plaće, a time i viši standard svojim građanima.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
