"Mi mislimo ozbiljno!", uzviknuo je na 1990. na Četrnaestom kongresu Saveza komunista Ivica Račan u vrijeme koje je metaforički precizno opisao Slavoj Žižek uspoređujući kasnu Jugoslaviju s likom iz crtića koji stoji nad provalijom, a tek onda kada pogleda dolje i shvati gdje se nalazi, počne nezaustavljivo padati.
"Mi mislimo ozbiljno" postat će kasnije SDP-ov stranački slogan. Već je u tom detalju prisutna simbolička i stvarna snaga Ivice Račana, koji je vlastitu rečenicu pretvorio u glasni stranački slogan.
Taj će slogan, ne samo zbog toga, za Račana biti višestruko koristan. Moto je precizno pogađao samu bit njegova umnogome specifičnog - uspješnog koliko i osporavanog - govorničkog stila. Dvije-tri riječi... stanka... tri-četiri riječi... stanka: to je bio prepoznatljivi ritam Ivice Račana. Cinici su se, doduše, mogli sprdati da zbog te sporosti Dnevnik traje dulje, ali vlastitu je sporost predsjednik SDP-a ipak znao pretvoriti u vlastitu prednost. Sporošću, tim segmentom parajezične komunikacije, Račan je svoje misli dodatno nabijao značenjem, stvarao dojam njihove još veće važnosti.
Sporost se pojačavala sa složenošću situacije. Ona u neku ruku i nije bila sporost – pauze su bile tu da pokažu veličinu problema koju Račan mora razriješiti. Informatičkim jezikom rečeno: zastajkivanja nisu bila zato što bi Račan bio zastarjelo i zato sporo računalo. Upravo obratno, on je sebe pretvarao u nešto poput računala iz Adamsova Vodiča kroz galaksiju za autostopere – spor jer odgovara na najsloženija pitanja, pritom rješavajući probleme koji bi nepovratno zagušili svaki drugi kompjuterski procesor. Uz to, specifičnom je brzinom svjedočio o svojoj uviđavnosti. Poput učitelja koji diktira, Račan se prilagođavao slušateljima. Sporost je ovdje bila da bi slušatelji, slabije procesorski kapacitirani, sve to mogli preraditi i shvatiti.
Neodlučnost, koja se prema kritičarima zrcalila i u Račanovom sporom govorenju, predsjednik SDP-a je donekle pobijao svojim na trenutke staccato, odsječnim stilom: njegove su riječi postajale oštre u trenucima kada je takav, oštar, trebao biti i smjer i učinak njegovih političkih poteza.
Usto, Račan je sporošću dodatno ovjeravao hijerarhiju. Samo si oni na vrhu mogu dopustiti unedogled trošiti tuđe vrijeme. Podanici uvijek moraju biti kratki i koncizni. One na vrhu takva ograničenja ne tište. Njihova je moć sadržana i u monopolu na vrijeme.
Stranačkim sloganom "Mi mislimo ozbiljno", kao i onim drugim, "Staloženo, za dobrobit ljudi Hrvatske", deklarirana se staloženost i ozbiljnost sa stranačkih plakata obistinjivala u govorničkom stilu Ivice Račana. Ta je kombinacija stvarala novu, dodanu vrijednost: imala je biti dokaz Račanove i iskrenosti SDP-a. Sve je to, autentičnost i ozbiljnost, dodatno bilo potvrđivano Račanovim tjelesnim habitusom. Palac i kažiprst položeni na bradu i usne bili su odjeća njegove fabricirane misaonosti, položaj što ga je legitimirao za drugu, ne manje čestu pozu: Račan s uzdignutom rukom i(li) kažiprstom kao modernim surogatima svećeničkih palica; insignijama autoriteta, snage i moći.
Bez dvojbe, s Račanom odlazi i jedan specifični govornički stil. Možda će predsjednik SDP-a i po njemu biti upamćen. Vrednovan će ipak biti ponajprije po sadržaju, po onome što je učinio ili propustio učiniti usred ključajućeg političkog grotla. Najveći Račanov uspjeh, o kojem ne samo iz pijeteta svjedoče mnogi, ipak je - poštenje.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
