Danas se sve argumentiranije može tvrditi da su zločini u Oluji i nakon nje smišljeni u samom državnom vrhu, u odajama namrštenog Belerofonta. Ondje je cijeli rat bazdio na običnu šahovsku partiju, u kojoj su protagonisti bili istovremeno ljuti suparnici i nježni partneri. U njoj se moglo žrtvovati sve, osim kraljeva i onih dijelova ploče na koje je svatko polagao pravo. Trebalo je samo bravurom etničkog čišćenja preslagati kockice tako da tvore jednobojne homogene plohe, prizor koji tako umiruje svakog nacionalista kakav je bio Tuđman i luđaka kakav je bio Milošević.
O tome se uglavnom neće moći čitati u udžbenicima povijesti za osmi razred, čiji su dijelovi stigli pred javnost nakon što su prošli stručno prosudbeno povjerenstvo Ministarstva obrazovanja.
Koliko god da se iz brijunskih transkripata i drugih dokumenata čini očitim da je Oluja imala elemente zločinačkog pothvata, bilo bi vjerojatno preuzetno u udžbenicima očekivati definitivno povjesničarsko očitovanje o toj kontroverzi. Od povjesničara, koji se uglavnom nisu bavili škakljivim temama bliske prošlosti, to i ne treba očekivati. Ipak, unatoč posve poznatim faktima o stotinama poubijanih srpskih civila, paležu i pljački za i nakon Oluje, neki su udžbenici vraćani na doradu: gospoda iz komisije smatrala su da su neki dijelovi, o prošlosti koju bi se najradije htjelo zaboraviti, odjek "suvremenih političkih rasprava i optužnica Haškoga suda". Neki će hrvatski pučkoškolci ipak, upornošću autora pojedinih udžbenika, imati prilike pročitati i ono što u stručnoj komisiji najradije nisu željeli vidjeti.
Riječ je ovdje navlastitom sukobu interesa, starom valjda koliko je stara i država. Školski udžbenici su - na stanoviti način - područja od posebne državne skrbi: svaka država hoće kontrolirati kolektivnu memoriju. Kako dakle pisati protiv interesa onog koji te plaća da pišeš? Kako komisijski propustiti nešto što država nije voljna ugraditi u kolektivno sjećanje i kako, povrh svega, očekivati da se za to bude honoriran uz nastavak suradnje?
S jedne strane odani Klio, muzi povijesti, s druge strane ruci koja ih hrani, povjesničari iz komisija - i povjesničari uopće - tu su u najmanju ruku u neugodnoj situaciji, neugodnijoj što je država, u kojoj zarađuju kruh svagdašnji, samoprozvani arbitar svekolike istine. Predani muzi, neki su u ranijim, jugoslavenskim vremenima odlazili u diskreciju srednjeg vijeka, gdje su nesputano mogli uživati u zagrljaju voljene Klio. Neki su, na štetu ljubavi prema državi, prkosno završavali knjige koje nije imao tko objaviti. Postojali su i rentabilniji povjesničari, koji su znanstvene uvide uvijek provjeravali pred nepogrešivim okom voljene države, koja je taj talent znala adekvatno nagraditi.
Ima takvih i danas. Volim te Klio, ali ne više od Croatije, mogao bi biti precizni moto nacionalnog prominenta, koji pod egidom povjesničarske struke svakodnevno glavinja pred televizijskim ekranima šireći hrvatsku radosnu vijest: zločini oko Oluje samo su "pojedinačni incidenti", šezdeset do osamdeset posto spaljenih srpskih kuća i stotine ubijenih civila, sve su to "pojedinačni incidenti". Meni se, možda u neznanju kojeg bih se morao posramiti, postavlja pitanje: pri kojem postotku spaljenih kuća nešto prestaje biti "pojedinačni incident"? Govoriti o tome kao incidentu znači dati srpskim istovrsnicima pravo da sarajevske ili vukovarske žrtve tretiraju kao nesretne posljedice "izdvojenih incidenata".
Prije nego povjesničar u potrazi za činjenicama, ovaj je misionar srednjovjekovni skolastičar: argumenti na koje će usput naići dobrodošli su, ali i bez njih zaključak može biti samo jedan: zločini u Oluji tek su izdvojeni incidenti. I kada bi bio u pravu, ne bi to bio kao povjesničar, već kao borac "za našu stvar". Stoga bi ispod njegova imena, usred televizijskih nastupa, bolje stajalo "ponosni Hrvat" nego "povjesničar".
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
