Dogodilo se to u Banjoj Luci, na samo dvjestotinjak metara od mjesta gdje je nekad stajala Ferhadija, bogomolja što ju je izgradio nepoznati, ali ingeniozni učenik velikog arhitekta Mimara Sinana. Nekad ponos Banjalučana, u ratu je Ferhadija postala dokument kojega se, baš kao i ljudi koji su u nju zalazili, valjalo riješiti.
"A gdje je bila Ferhadija?", upitao sam u slučajnom razgovoru jednog banjalučkog mladića kada sam prvi put, na izmaku 2005., stigao u Banju Luku. Nisam znao koliko je uputno spominjati prvo što bi mi, pored banjalučkog Borca, o Banjoj Luci palo na pamet. Ali zanimalo me vidjeti što je, ako je išta, od Ferhadije ostalo, jednako kao što me zanimala reakcija na to pitanje, svakako neugodno za dio ljudi.
"Ferhadija? To ti je ulica u Sarajevu. U Banjoj Luci nema nikakve Ferhadije", rekao je mladić.
"Mislio sam da je to bila džamija u Banjoj Luci", nisam se dao, iako me odgovor, priznajem, zbunio.
"Ne, to je ulica u Sarajevu", mladić je bio toliko rezolutan da me načas uvjerio da sam napravio gaf. Udaljujući se, pripisao sam ga vlastitom neznanju i, valjda, umoru. Istog sam dana, uz pomoć drugog sugovornika ipak otklonio mogućnost da me izdalo poznavanje elementarne opće kulture.
Razmišljajući kasnije o mladićevu odgovoru, nikako nisam uspio proniknuti je li uistinu moguće da taj, pohvalio se – student, nije čuo za Ferhadiju, ili je to bio njegov način da prešuti zločin s kojim se dio njegovih sugrađana ni danas nije spreman suočiti. Čak i to da mladiću Ferhadija nije više od ulice u Sarajevu pokazivalo je da je Ferhat-pašina džamija, kao zla savjest, izbačena iz mnogih svakodnevnih razgovora u Banjoj Luci, pa mladić za nju nije imao prilike čuti.
Sudeći po prvim reakcijama nakon presude Međunarodnog suda u Haagu, kojom je odbačena tužba BiH protiv Srbije za genocid, službena, a vjerojatno i dio one tiše, neslužbene Banje Luke ponovo odbija stvarno se suočiti s vlastitom, nimalo časnom prošlošću. Banja Luka danas ne krije zadovoljstvo tom presudom. Jadno je to zadovoljstvo: likovati zbog "poraza" Sarajeva, koje u tužbi Međunarodnom sudu nije uspjelo dokazati da je Srbija počinila genocid u Bosni, a ne iskoristiti priliku za suočavanjem s onim što u presudi Međunarodnog suda stoji - da je Srbija prekršila konvenciju UN-a o genocidu nekažnjavanjem i nesprečavanjem, da su u BIH počinjeni zločini nad nesrbima za koje je krivac politički i vojni vrh Republike Srpske.
Umjesto toga, strašne optužbe - masovni ratni zločini i genocid u Srebrenici - logikom gledanja kakve nogometne utakmice bačeni su onkraj bitnoga, jer važno da Sarajevo u jednom sudskom postupku nije dobilo što je očekivalo. Poraz je ponovno pretvoren u morbidnu pobjedu.
S drugih strana dolazi ogorčenje o pristranosti i nepravednosti Međunarodnog suda. Pravo nije uvijek pravda, treba ponoviti tu dosadnu, ali točnu frazu. Možda je to bio slučaj i ovdje. Sud je mogao suditi samo na osnovu onoga što je pred njega stiglo. A to je, poznato je već otprije, loše sročena tužba. Sad se čuju povici da se presudom "ne razlikuje agresor od žrtve". Kada dolaze od onih koji su izravno ili neizravno propatili od srpskih vojski, takva su zaključivanja razumljiva jednako koliko i netočna. Kada dolaze od političara, onda su takve poruke samo neodgovorne, jer oni naprosto izvrću činjenice, koje im za račun njihovih sitnih probitaka ni dosad nisu bile bitne.
Od susreta s mladićem koji nije čuo ili nije želio čuti za Ferhadiju, u Banjoj Luci sam bio još u dva navrata. Svakog sam puta ondje imao sreću susresti ljude s kojima bih volio činiti neku zajednicu kojoj bezbrojne naše različitosti ne bi bile preprekom zajedništva na zahtjevnijim principima od onih etničkih. Kada te ljude nije znala slušati prošlost, valjda hoće budućnost.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
