You're nobody 'till somebody loves you.
Stihovi negdašnjeg hita što su se, u dane pred Valentinovo, upornošću tvorničke trake vrtjeli u jednoj televizijskoj reklami, ponavljanjem su pretvoreni u zdravorazumske činjenice. Ta valentinovska poruka - "You're nobody 'till somebody loves you" - može vrijediti samo ako je okrenemo naopačke: oni koji su "nešto" samo onda kada su voljeni, zapravo su - ništa. Jer, "Tko sudbinu prima izvana, od nje i pogiba, kao divljač od strijele. Tko sudbinu prima iznutra, iz srži svoga bića, ona ga snaži i čini bogom." (H. Hesse)
Odakle to ničim izazvano samodokidanje? Zašto prezirati sebe samo zato što u nekom trenutku nismo voljeni? Biti ništa, sve do onog trenutka kada ćemo milošću drugog oživjeti i postati "netko", znači ovisiti o brizi drugoga, o hiru onoga koji nas već sutra može prestati voljeti i tako nanovo okovati užasom ništavila, iz kojeg će nas izbaviti nova spasonosna ljubav. Prah si bio, u prah ćeš se - do sljedećeg partnera - pretvoriti – tako zvuči ta, kršćanskom glazurom prelivena slastica kapitalizma kojoj su, doduše, osnovne namirnice pripremila mnoga ranija stoljeća.
Načiniti od nas polovična bića smicalica je potrošačkog društva. Valentinovo je samo vrhunac te prevare. Zbog nje ćemo se upustiti u mahnito traženje partnera i kupovanje onoga što nas, nepotpune, ima upotpuniti. Ako ne partner, prazninu barem načas može ispuniti Schwartzwald torta, brendirani logo ili jednostavno Black Jack: vibrator, četiri brzine, silikon.
Možda bi to i bio vrijedan put samoostvarenja, kad roba koja će nam poslužiti kao proteza već sutra neće završiti kao olupina. S njom i mi postajemo olupinama, i cijela se stvar vraća na početak - do ponovnog, novog posjedovanja. Odatle žar za kupovanjem. Ono je moderni jamac postojanja, jednako koliko je to i osjećaj voljenosti u onih koji iskreno pjevaju "You're nobody 'till somebody loves you". U tom trenutku kapitalizam postaje hidrocentrala, a mi njezine marljive turbine na rijekama proizvoda koji nas opslužuju snagom i jedinim smislom.
Treba li nakon iskustva Valentinova uopće reći da ništa nije slavilo i osujećivalo ljubav kao što to čini kapitalizam? "Love is in the air", iako je pretvaranje svega u robu pridonijelo da na kraju i ljudi postanu samo potrošne namirnice. "Vođenje ljubavi" iščezava pred "trošenjem komada". Ta "potrošnja" slučajnih partnera namiruje seksualnu glad, ali u svojoj površnosti sprečava svaki - od petnaest centimetara u prosjeku – dublji odnos.
Osim te konkurentske ponude ljubavi i "trošenja", kapitalizam je pred ljubav postavio dodatnu zapreku: zaljubljenost. Taj prolazni i na varljivoj fantaziji utemeljen osjećaj ovdje je gotovo izjednačen s ljubavlju. Zato ljubav često završava prije nego što se dogodi; kao što su Romeo i Julija morali skončati da bi izbjegli dosadnu, ubitačnu rutinu u kojoj bi on čitao novine, a ona pripremala ručak. U svijetu u kojem su posve zavladali zakoni adrenalinske zabave ljubav se, vlastitom predvidljivošću, čini još pogubnijom nego što se činila Shakespeareovim suvremenicima.
Stvoriti čežnju za ljubavnom srećom, a ne osposobiti nas načinima da je ostvarimo - ima li bolje strategije? Umjesto sreće, na putu njezina traženja, baš kao i na prekidima, kapitalizam uvijek profitira. Kako se god s ljubavnim jadima nosili, naša će nevolja uvijek naći nekoga koga će usrećiti: pa makar to bili proizvođači čaša i medicinske opreme koji će unovčiti ljubavno-alkoholnu konstataciju "čaše lomim, ruke mi krvave". Obratno, prekidi gotovo nikad ne završavaju subverzivno po potrošnju. Samo će se iznimno ostvariti zle slutnje kakve proizvođačima ljepila prijete iz ljubavnih lifestyle-stihova "otišla si, odvela mi dete, suzama sam lepio tapete".
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
