I svoje je slinavo ždrijelo Bandić pretvorio u javno dobro, pa iz njega hrani nejake podanike. Umislio je da je sâm Zagreb. Kad gleda gradsku panoramu, svoje ogledalo, ponosno kaže: Das ist Bandić! Piše Sandi Blagonić.
- Duško, Duško...
- Molim?
- Evo ti, jedi mi iz usta.
Dijalog Milana Bandića i Duška Ljuštine, kao i nastavak priče, već je poznat. Duško zagrebačkom gradonačelniku nije posegnuo u usta kako bi ondje, usred božićnog domjenka Pravoslavne crkve, konzumirao koljivo. Duško je, naime, slatko od žita pojeo iz Bandićeve žlice, što je civilizacijski prihvatljivije od želje koju je verbalizirao Bandić. Ipak, i posezanje za pruženom žlicom koljiva prvorazredni je gaf, koji podsjeća na pastoralna seoska vremena kada bi kućna inventura imala pokazivati: "žlice – komada jedan".
Jesti iz nečijih usta mogu ljubavnici, slinom roditelja omekšanu hranu može jesti nejako dijete; konačno: iz roditeljskih usta jedu ptići. Jesti iz usta, ako se ostavimo higijenskih i estetskih kriterija, čin je posvemašnjeg povjerenja i bliskosti, upravo onakve kakva je roditeljska ili ljubavnička. Pozvati podređenog da uđe u osobni prostor nadređenog, pa i više od toga, u njegovo ždrijelo, ne bi li odatle, usred jednog svečanog trenutka, kušao pravoslavnu slasticu gesta je što precizno oslikava zagrebačkog gradonačelnika.
Biti dostupan svakom u hrvatskoj metropoli tako da svoje toplo, slinavo ždrijelo pretvori u javno dobro, kojim će nahraniti nejake podanike grada za koji, izjavljuje, živi - to je tipični način zagrebačkog gradonačelnika. To je jedna od gesti što postaje predmetom interesa političkih analitičara, iako sve više vapi za analizom stručnjaka jedne grane medicine. Kako bez njih objasniti čovjeka koji se javno hvali velikim mudima, bez krzmanja izjavljuje da od njega nema boljeg i koji, nakon što mu zamišljena muda gabaritima prelaze zapreminu realnog tijela, o sebi stane govoriti u trećem licu?
"Evo, jedi mi iz usta" Bandićeva je lažna poza. Ono što je želio reći i što je zapravo točnije jest – jedi mi iz ruke. Jesti iz ruke možda ponekad i znači bliskost, poput goluba što vam slijeće na ruku i poseže za mrvicama kruha, ali, barem u svijetu ljudi, ponajprije znači moć i kontrolu nad drugim: onakvu kakvu ima ponosni, samoproglašeni vlasnik velikih muda i gradskog holdinga iz kojeg vlastitim miljenicima, kao znak milosti i dobrote, ustupa milijunske poslove u gradu koji je prigrlio kao svoje vlastito, novo tijelo.
"Evo, jedi mi iz usta" nije Bandićeva omaška. On nije pakistanski diktator Jahja Kan koji je prije više od tri desetljeća lakonski poručio: "Likvidirajte ih tri milijuna, ostali će nam jesti iz ruke!", on je umišljena majka Tereza što obilazi zagrebačke bokce, kojima poput ženki ptica obećava kašu iz svojih usta, samo da bi mu se, poput želje pakistanskog satrapa, jelo iz ruke. Bandić, to je zapravo demokratizirani Kan, koji si je umislio da je sâm Zagreb. Bandićeva pomoć Zagrebu zato nije, kako se hoće prikazati, altruizam, nego hranjenje idealnog Ja, hranjenje Zagreb(andić)a o kojem Bandić svakog jutra pogledom na njegovu panoramu, koja mu služi umjesto ogledala, kao u poznatom filmu s ponosom kaže: "Das ist Bandić!"
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
