"Kako od gluposti napraviti temu" - ovaj komentar, koji mi se prvi našao pri ruci, jedan je od tipičnih reakcija u situacijama kada se u medijima prozbori nešto o banalnostima koje na pokretnim trakama storija, redkarpeta, starsa i glorija proizvodi industrija celebriteta. Elitistički je to stav koji poriče da medijske, neelitističke lane pavić imaju ikakav društveni utjecaj, pa ih je stoga jedino ispravno ne spominjati.
Tvdnju kako celebrity kultura ne smije biti tema izvan nje same nije teško pobiti. Štoviše, može se argumentirati kako tanje jovanović imaju više utjecaja na život u Hrvatskoj od Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa, iako je potonja ultimativna, gotovo biti-ili-ne-biti javna tema.
Jedan od argumenata za ovakvu, reći će netko, napuhanu tvrdnju stiže iz Britanije. Jedno istraživanje provedeno među djecom mlađom od deset godina pokazalo je da je među tom populacijom slava "najbolja stvar na svijetu". Razumljivo. Smrti, koja od srednjeg vijeka prestravljuje kršćanski zapad koji se protiv nje uzaludno bori bijegom i poricanjem, pridružila se njena umnogome moderna, light verzija; to je ona smrt koju u narcističkoj kulturi nosi neprimijećenost. Žudnja za slavom britanskih djevojčica i dječaka na stanovit je način moderni religijski čin, vapaj usmjeren na obećani raj što im se svakodnevno smiješi s televizijskih ekrana i novinskih kioska, izbavljenje iz muka zemaljske anonimnosti.
Warholova anticipacija o petnaest minuta slave koja će svakoga sustići bila je revolucionarno, danas gotovo ostvareno predskazanje, mamljivo evanđelje čiji misionari po prvi puta ne skupljaju, već primaju predbilježbe za stado, koje se ima pridružiti ozarenim lanama pavić ili onima koji svakodnevno poručuju da "srce nije kamen" i onima koji drže da je to "genijalnoooo".
Biti poznat, a ne poznati, biti predmetom pogleda i istovremeno vlastiti pogled zaklanjati sunčanim naočalama – to danas znači živjeti: to je moderno krštenje, hinduistički dvi-đa, bez kojeg oni koji tek čekaju na ispunjenje Warholova obećanja nisu više od prezrenih parija.
Generacije koje su od roditelja slušale da je "zdravlje najvažnije" zamijenila je generacija čije je roditelje, u neravnopravnoj borbi, nadglasala industrija zabave: iza slave, britanska su djeca na drugo i treće mjesto, baš ispred zdravlja, smjestila dobar izgled i bogatstvo, ustoličujući tako sveto trojstvo što caruje crvenim tepisima i VIP-ložama, kapitalističkim zelenim poljanama i tihanim vrucima na kojima se hoće krijepiti ta stada nadolazećih generacija.
Stoga, praviti se da fanfare tog slavodobitnog trijumfa banalnosti ne dopiru do nas veća je glupost od toga da glupost postane temom. Uostalom, ako tema može biti magisterij Ante Đapića ili najnovije izjave matematičara Pečarića u slučaju Glavaš, zašto to ne bi bile i hrvatske tanje jovanović?
|