Onoga dana kada se zločin okiti trofejima nevinosti, nekim čudnim obratom koji je svojstven našem vremenu prisilit će nevinost da sebe opravdava.
Albert Camus, Pobunjeni čovjek
Ima tome više od godinu dana kada sam se, u jeku slučaja Brezovica, našao u društvu preuzvišenog biskupa Mile Bogovića. Bilo je to dan nakon što je Preuzvišeni uputio pismo Jeleni Brajši u kojem je objeručke kiti trofejima o kojima je pisao Camus, dijagnosticirajući svoje, ali i naše vrijeme. Za Bogovića je Jelena Brajša bila tek nesretna žrtva medijske harange, nemoćna starica koja nezasluženo pati pod teretom lažnih optužbi. U tom ovjenčavanju nezasluženim trofejima biskup Bogović zaboravio je na jedine, posve izvjesne žrtve - djecu koja su, na opću radost dijela brezovačkog personala, pretvarana u sprave za razonodu. Neosjetljiv za njihove, ali - kako je te večeri obrazložio - ponukan patnjama ucviljene, "same i napuštene" Brajše, poslao joj je pismo podrške.
"Ne mislite li da bi onda i srpski vožd, u sličnoj situaciji kao i Brajša; 'sam i napušten', istom logikom, zavređivao koju riječ utjehe iz Vašeg preuzvišenog pera?", upitao sam hineći prostodušnost.
"Pa ja bih... znate... ja bih njemu poslao pismo... samo... znate... ja..." - otezao je Preuzvišeni, sve dok, zadovoljan iznenadnim deus ex machina-rješenjem nije ispalio: "Znate, ja nemam njegovu adresu."
S takvim problemima dostave, kada je o svakojakim sumnjivcima s naše strane riječ, dio hrvatskog svećenstva lako izlazi na kraj. U Osijeku fra Ante Kukavica ovih dana predvodi molitve za "Dostojanstvo Domovinskog rata i za Generala Hrvatske vojske Branimira Glavaša", osumnjičenika za zločine koji su, uz osnovnu, domoljubno-deratizacijsku funkciju, počinitelje ispunjavali nemalim hedonističkim užitkom. Pored njih se obično ubojstvo metkom u potiljak čini gotovo velikodušnom gestom.
Ako bi bilo previše očekivati javnu molitvu za osumnjičenike s druge strane, ne zaslužuju li adresanti kolektivne molitve biti bar bijesno pobijeni Srbi ili njihove obitelji ostavljene da pod stigmom petokolonaškog nakota u tišini žaluju za svojim najbližima?
U osječkoj kolektivnoj molitvi s Kukavicom na čelu za to očito nema mjesta. Slet je to etničkog egoizma, preodjenutog u religiozni čin: političko mitingašenje u kojem se Glavaševo ime, potpomognuto zvucima zdravomarija i scenografijom krunica i svijeća, malo-pomalo kiti trofejima svetosti. Uz njih je i Camusova nevinost tek bezvrijedna bižuterija.
U kolektivnom laštenju trofeja namijenjenog čovjeku koji se sam kitio naslovom gospodara Slavonije, poput one "čudesne krpe" iz televizijske reklame iskorišten je i Glavašev sin. Za samo par zazivanja sina dobit ćete lik smjerna oca, nevine žrtve političkih intriga s Markova trga, koji na svojoj Kalvariji, istinski pateći nad križem koji mora nositi njegov sin, zaboravlja na svoj bremeniti teret. Žrtva koju tuđi križ boli više od vlastitog – to je isfabricirani Glavaš, iznad kojeg se prostački koči svetačka aura.
Camus je bio u pravu. Kada bi bilo moguće, žrtvama koje su završile u Dravi i osječkim mračnim zakucima danas bi, pored Glavaševa nevinog lika, tek ostalo braniti se, pravdati se zato što su ubijene. Umjesto njih, to - kao još jedna postaja križnog puta - ostaje njihovim obiteljima. I taj će put proći same. Na njemu, baš kao ni dosad, nikakvih fra kukavica neće biti da im poput Veronike pruže okrepljujući rubac. Kukavice su od njih, poput Pilata, već odavno oprale ruke.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
