Kaptolski su biskupi propustili blagosloviti Spomen- park Glas hrvatske žrtve na Mirogoju. Jedno od objašnjenja, koje ovih dana stiže do javnosti, bilo je da ondje nema križa. Samo nekoliko tjedana nakon što je jedan od pomoćnih biskupa zagrebačkih svetu vodicu, već uobičajeno, prolijevao na otvaranju jednog poslovno-trgovačkog centra (dojmljivog hrama koji u eterična prostranstva umjesto bogova uzvisuje profit) ta se gesta doima dodatno stupidnom.
Dan nakon otvorenja Džamonjina Spomen-parka žrtvama Domovinskog rata novine donose vijest da na Mirogoju, usred spornog spomeničkog kompleksa, križ ipak postoji. U tom, doduše nehotičnom, biskupskom izbjegavanju križa zbio se čin koji metaforički umnogome pogađa bit dijela Crkve u Hrvata; onog dijela koji se godinama gnijezdi u povlaštenom ambijentu, grijući jaja onih kojima na vrhu svjetonazorskog olimpa stoluje Nacija, dok Bog, na rezervnom položaju, čami na nižim, polubogovima namijenjemim nadmorskim visinama.
Biti vatreni nacionalist znači zamijeniti Boga jednom manje uvjerljivom utvarom - to zna većina katoličkih biskupa izvan Hrvatske, o tome se nešto može pročitati u papinoj enciklici Mit brennender Sorge; o oksimoronskom odnosu vrućeg nacionalizma i kršćanstva uvjerljivo je, kršćanski, pisao Franz Werfel. Uostalom, o konzekvencama koje stvara nacionalizam pretvoren u svjetonazor moglo se ponešto naučiti u Sreberenici, Vukovaru ili Stupnom Dolu.
Unatoč tome, dio je hrvatskih biskupa u navlastitom aggiornamentu (reklo bi se - posuvremenjenju Crkve) pristao biti smjernim apologetima ateista urešenih krunicom, koji opjevavaju zločine nad onima koji - u nacionalističkom katekizmu - i nisu ljudi. I više od toga, dio je preuzvišenih pristao biti ultimativnim braniteljima onog koji se, nacionalističkom porukom poučen, usudio pucati u potiljak jedne starice, dok su oni suzdržaniji iz drugog reda tek šutjeli pred bučnom i revolucionarnom religijom nacionalizma, spremni stentorskim glasom zavapiti tek kada se u smrtnoj pogibelji nađu "naši". (U kršćanstvu, naprotiv, "naši" su i oni koji u nacionalizmu nisu "naši"; zato nacionalističko "kršćanstvo" i nije kršćanstvo). Njihova šutnja Petrovo je nijekanje Krista, kao što tobože ekskulpirajuća sintagma o "grijehu struktura" nije više od zakašnjelog svjedočenja Nazarećanina – credo izgovoren davno nakon 313. godine.
"Nismo dobri katolici", jučer je ukor vjernicima, koji nedjeljom umjesto crkava radije obilaze trgovačke centre, uputio isti onaj biskup zatečen u škropljenju trgovačkog centra - što je samorazumljivi nastavak jedne otužne epopeje.
"Nismo dobri katolici" jer smo pristali biti mladomisnicima nacionalizma, jer smo pristali šutjeti o Medačkim džepovima i Brezovicama – to reći značilo bi pokajnički uprijeti u bit, u balvane vlastitih šarenica. Umjesto toga, svođenje katoličanstva na preotimanje dezorijentiranih ovaca što se krijepe na vrucima trgovačkih centara logična je farizejština.
Stoga nedolazak pred križ tog ateističkog, kvazireligioznog biskupskog kadra, u kojeg toplina nacionalnog brloga izaziva veće uzbuđenje od prisutnosti Krista, posve pogađa stvar. Njima pred križem, osim kada nije okrenut naopačke, i nije mjesto.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
