Bio jednom jedan seljak i imao je konja.
Jednog dana konj je pobjegao. Seljak je vikao za njim, ali se konj nije odazivao.
Žalili su susjedi seljaka i rekli: "Kakva nesreća", a seljak im je odgovorio: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Nakon nekoliko dana, seljakov konj se vratio, a za sobom je doveo cijelo krdo divljih konja.
Vikali su susjedi: "Kakva sreća!", seljak je uzdahnuo: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Sutradan je seljakov sin pokušao pripitomiti jednog konja, a konj ga je udario i slomio mu nogu.
Susjedi su bili tužni, žalili su seljaka i proklinjali nesreću, a seljak im opet reče: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Idući tjedan je vojska došla u selo i unovačila sve sposobne momke, ali ne i seljakova sina jer je bio u kolicima.
Susjedi su plakali i govorili seljaku da je imao sreće, a on im je uzvratio: "Sreća - nesreća, tko zna?"
U režimu permanentne kampanje, kojoj na čelu stoje HDZ i SDP, odavno se ne biraju sredstva. Kao u kakvom ekološki osviještenom rezervatu, ništa se u iskamčivanju glasova publike ne baca prije nego će se na političkom tržištu pokušati unovčiti: vjenčanja i sprovodi, bolesti i veselja, sreća i nesreća - sve je to potencijalni kapital koje mudro političko mešetarstvo u tren može pretvoriti u neočekivanu dobit.
Nenadani kapital koji žeđa da bude glasački oplođen ovih je dana postao jedan benigni tumor. Da je Đurđa Adlešić kojim slučajem poruke koje u posljednjih nekoliko tjedana, otkad joj je dijagnosticiran tumor na mozgu, morala plasirati putem tradicionalnijih kanala političkog marketinga - bila bi to vjerojatno najskuplja hrvatska kampanja, koja bi posve zasjenila prizor što je ušao u kolektivni hrvatski imaginarij – Jadranka Kosor što u suzama iskače iz paštete.
Oglasiti desetke slogana iz bolesničke postelje uvjerljivije je nego to činiti s jumbo-plakata i televizijskih reklama. Možda baš zato Đurđa Adlešić, kojoj želimo brz oporavak, izravno sa zagrebačkog Rebra obznanjuje da nema namjeru ići oštro u kampanju: "Ljudi nas već dobro poznaju, ne znam što bih novo o sebi mogla reći."
Ako ipak niste znali ili pak želite ponoviti gradivo, Đurđa Adlešić je, prema vlastitim riječima, sve ono što će nas na vrhuncu kampanje uvjeravati hrvatske političke kosorice:
ENERGIČNA: "Oni (obitelj) su navikli na moje energične odluke."
SNAŽNA, TJEŠITELJICA: "Zapravo sam imala osjećaj da ja njih moram tješiti i uvjeriti da će sve biti u redu, a onda ću se ja već nekako snaći." "Imam sestru, 19 godina mlađu, koja je sve ovo teško proživljavala i plakala kad me došla vidjeti. I nju sam morala tješiti."
NESPOSOBNA PRIKRITI: "To sam odlučila prešutjeti roditeljima, a ni suprugu nisam rekla što mislim da je posrijedi. No to se osjetilo. Moj sin je odmah prekinuo odmor i vratio se kući. Očito sam bila loša glumica i nisam svoja strahovanja znala sakriti."
RADINA: "Osjećala sam katkad premorenost, ali sam je pripisivala svojem tempu."
OBAZRIVA: "Roditelji prvi put danas dolaze u posjet. Nisam im htjela priuštiti da me vide s povezima glavi i s iglama po rukama."
POŽRTVOVNA, STRASNA: "Da, to je opomena da čovjek ima granice, da ne može raditi cijele dane bez predaha, bez obzira na strast za posao koju nosim u sebi."
STUDIOZNA: "Sve sam proučila o tumoru i mogućim posljedicama, o pravima pacijenata, što se može dogoditi u anesteziji, što ako dođe do pogreške u operaciji."
ALTRUISTIČNA i ponovno SAMOPOŽRTVOVNA: "U politici sam zato što mislim da se stvari mogu mijenjati i veselim se kad vidim da se nešto u gradu promijenilo. Zato se valjda nisam štedjela, ali vidim da sam zato i stradala."
ZAHVALNA: "Sačuvala sam sve telegrame i poruke i svima ću zahvaliti kad budem mogla. To puno znači u ovim trenucima."
Ne bi dostajale sve zagrebačke avenije s pripadajućim jumbo-plakatima da poruče ono što je u plakatiranom intervjuu bez ijednog plakata o sebi, onako usput, izrekla predsjednica HSLS-a. Riječju: Đurđa Adlešić je vaš idealni izbor!
Dopustivši da uđemo u njen bolesnički krevet, ona je blizu zato da bi bila daleko, da ponovno, u nekoj drugoj prilici, onkraj onih običnih, nezaštićenih mirandom moći, bude pošteđena nevolje čekanja u redu na magnetsku rezonancu i čekanja uopće. Zato priča bjelovarske gradonačelnice jest u stanovitom smislu kapitalistička inačica mudre kineske priče s početka teksta. U njoj umjesto seljaka stoji Đurđa Adlešić i pred ganutim mnoštvom mirno progovara: "Tumor? Sreća – nesreća, tko zna?"
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
