Kada već nije imao sreće pisati u Le Pennovu stranačkom glasilu, gdje bi, izvan svake sumnje, njegov analitički talent razgalio srca "francuskih" čitatelja, Tomislav Židak se zadovoljio pisanjem u Jutarnjem listu.
"Zinedanovi sinovi će oca pamtiti kao – huligana. A jednom je već obećao da to više neće raditi, no u Francuzu se na trenutak probudio Alžirac..." pronašao je etničke osnove u sada već slavnom udarcu glavom Zinedina Zidana u prsa Materazzija ovaj sportski, po vokaciji etnički novinar.
Tradicija novinarstva koje u vlastitoj nemoći i ignoranciji poseže za stereotipima kao posljednjem sidrištu koje će mu dati pričin razumijevanja svijeta ima sasvim respektabilnu povijest. Čitava jedna studija čeka da bude napisana o novinarskom diskursu što je pratio huliganstva srpskih i hrvatskih navijača. Prva su uvijek bila izljev balkanizma, druga su bila stvar šačice huligana. Prva su bila sama esencija neprijatelja, druga "s Nama", promenadnim europejcima, nikada nisu imala veze. U slučaju prvih, srpskost je divljala, u drugih, huliganizam je bio tek lišenost hrvatskosti.
Balkanci i balkanski mentalitet sportsko-novinarskim su genijima dugo bili analitički pojmovi kojima su se razmetali u pokušajima da se objasne porazi jugoslavenskih reprezentacija što bi uslijedili u posljednjim minutama utakmica, kao što je JEDINO njemačka upornost bila ponuđeni ključ za razumijevanje uspjeha njemačkih reprezentacija u sličnim situacijama.
Kada su Jugoslaveni oksimoronski preokrenuli rezultat protiv Dream teama i Argentine u Indianapolisu, pa osvojili naslov svjetskih košarkaških prvaka, uslijedila je šutnja – stereotipi ovdje baš kao i u onoj, za Bayern kobnoj, a Zvezdu slavodobitnoj 90-oj minuti polufinala Kupa prvaka nisu bili od nikakve pomoći.
Tada se stereotipe, pokupljene po obližnjim kafićima, do sljedeće prigode, ostavlja po strani i čeka na pogodni trenutak u kojem će ih analitički novinarski genij ponovno staviti u optjecaj.
Sportski novinari Židakova tipa kroče kroz svijet koji dovoljno ne razumiju obnaoružani stereotipima i predrasudama. U složenome svijetu stereotipi su nužni, ponekad u njima ima nešto istine. Možda Talijani jesu govorljiviji, Šveđani bolji slušači, Nijemci se možda ističu upornošću… Ali, odakle Židaku znanje o Alžircima - huliganima?
Iz nesposobnosti da se nepoznatom prida ikakva pozitivna karakteristika, Židak zvuči kao da je odrastao u sjevernoj Africi gdje se djeci prijetilo dovođenjem Arapina ako ne zaspi. Zato je Zinedine Zidane za Židaka "najveći" samo dok je Francuz. S "alžirstvom" prestaje sve ono što se kod Zidanea ima cijeniti i čemu se divimo.
Od takve židakovske promocije civilizacije naspram barbarizma (što se, bez imalo neugode, tiska u tisućama primjeraka) do prevencije od alžirstva mali je korak. Kao što je u Židakovu slučaju mali korak od sportske analize dostojne kumice s placa do one zaogrnute kolumnističkom nedodirljivošću: tako to biva kada se iz Židaka, već poslovično, probudi – kretenizam.
|