Od 5. ožujka pa sve do Europskog nogometnog prvenstva u Austriji i Švicarskoj imat ćete priliku u nastavcima pročitati jedinstvenu knjigu o braći Kovač. To je zanimljiva priča o odrastanju hrvatskih dječaka u tuđini, ljubavi prema domovini svojih roditelja, ali i priča o velikom uspjehu...
Kovači vatrene sreće knjiga je koja je posebno zanimljiva iseljeništvu, ali i domaćoj publici koja ima prigodu upoznati se kako je teško uspjeti u stranom svijetu. Danas vam donosimo III. poglavlje:
3. IGRA NIKO, IGRA I RUMMENIGGE
"Jedva bih stajao na nogama, a navečer me čekala dopunska jezična škola. Sanjao sama krevet odmah nakon glavnog dnevnika", prisjeća se Niko.
No, bilo je i dana kada Niko i nije bio toliko umoran. Sazrijevajući i odrastajući s vršnjacima saznavao je za sindrom nesretne subote. Kada bi cijelo njegovo društvo subotom navečer izlazilo van, ostajući u druženju do kasnijih sati, Niko je morao ići u krevet. Sve kako bi bio odmoran za ranojutarnju nedjeljnu utakmicu.
"Te juniorske lige imale su svoje prvenstvene utakmice nedjeljom već u 10 sati ujutro. Budio sam se u 7.30, nije bio šansi da odem s prijateljima večer prije, morao sam leći odmah negdje oko 22 sata, kako bih na utakmicu došao spreman i odmoran. Nije bilo lako, srce vas vuče vani, a razum u krevet", objašnjava Niko, koji svoje prve službene utakmice pamti izvrsno.
"Igrao sam ispočetka na desnom krilu. Bio sam najmanji, ali i veoma brz. Kako su svi drugi igrači već imali ustoličene svoje pozicije u momčadi, tako sam ja na samom početku postavljen na desno krilo", kaže Niko.
I dalje bi igrao utakmice sa svojim prijateljima na berlinskim livadama, no igranje u klubu svemu je davalo ozbiljniju dimenziju. Pamti i prvi pravi nogometni poklon, kupljeni dres Bayerna, na kojem je odostraga lijepo pisalo – 11 Rummenigge. Naprijed se kočoperila reklama Magirus Deutz.
"Mojoj sreći nije bilo kraja. Kod mene su se stvari u klubu dobro razvijale, a Rummenigge je i dalje igrao sjajno i u Bayernu i u njemačkoj reprezentaciji", prisjeća se Niko.
U Rapid Weddingu su zaista forsirali mlade talentirane igrače. Nerijetko su počastili bolje igrače sitnim novcima kako bi si ti dečki mogli uopće kupiti prave, kvalitetne kopačke. Otac je polako, ali sigurno uviđao da na Niku klub računa. Gledao je stari svaku utakmicu Nike, savjetovao i bodrio, kritizirao i grdio, sve kako bi svom sinu otvorio oči za surov svijet nogometnog profesionalizma koji bi mogao naići.
Već tada Niko je imao stil igre po kojem je prepoznatljiv i danas. Žrtvovanje za momčad do kraja, trka od prve i zadnje minute, bezbroj pretrpljenih ali i iznuđenih prekršaja.
"Kako mi je govorio tada, tako mi otac govori i danas. Sine moj, pazi se, čuvaj noge. Vidiš kako te lupaju".
Od malih nogu, eto, Niko je razvijao svoj stil po kojem ga pamte svi menedžeri, treneri i navijači današnjice. Zacijelo mnogi ne znaju da je Niko prije aktivnog bavljenja nogometom, od svoje osme godine, trenirao džudo. Zbog svog borbenog karaktera i u džudu je bio izvrstan, čak je jedno vrijeme paralelno išao i na džudaške i na nogometne treninge. Jednog trenutka se morao odlučiti.
"Nisam se dvojio, nogomet je bio moj prvi i jedini izbor", kaže nam danas taj nositelj plavog džudaškog pojasa.
Rastao je tako Niko, prolazio kroz pionire, mlađe i starije kadete, ubrzo došao i do kapetanske vrpce, a potom pratio i ponašanje i igranje mlađeg brata Roberta, koji je tri godine nakon njega došao u isti klub. Svi su govorili, to je mlađi brat od Nike.
U utorak (11.03.) novi nastavak!
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
