U Grčkoj, zemlji sunca i mora, skrivaju se i kameni divovi koji oduzimaju dah. Smatraju se geološkim fenomenom iako je još zanimljivija 'ljudska' strana njihove priče. Piše: Marina Kelava.
Među ovim divnim, ali surovim stijenama utočište su u srednjem vijeku nalazili monasi. Kako su se uspinjali među pećine i udubljenja koja se redovito pojavljuju negdje visoko na inače glatkim stijenama, ne mogu ni zamisliti. Sve to u vremenu bez alpinističke opreme, naravno.
Pustinjaci su prvi nastanili ovaj čudesan krajolik. Oni su živjeli u pukotinama u kamenim tornjevima, od kojih se neki do 550 metara izdižu iz ravnice. Nepristupačne stijene štitile su ih od neželjenih posjetitelja. Do 12. stoljeća osnovana je monaška država nazvana Skete od Stagoi. "Skete" je označavalo nešto između manastira i pustinjaštva, način uređenja monaškog života koji im je omogućavao da žive u samoći, ali opet uživaju uzajamnu pomoć i sigurnost. Krajem 14. stoljeća upadali su Turci koji su željeli oteti Bizantu plodne ravnice Tesalije, što je prvi put natjeralo veći broj ljudi da zaklon potraže u nepristupačnosti Meteore.
Sve do prije stotinjak godina, kad su u stijene urezane stepenice, prilaz manastirima bio je vrlo težak. U njih se ulazilo uspinjući se dugim ljestvama ili u košari na užetu koje bi povlačili iz manastira. To je zahtijevalo dosta vjere jer se užad zamjenjivala, legende kažu, samo "kada bi Bog dopustio da puknu".
S obzirom na to da je dovoljno vratolomno pokušati zamisliti kako su se monasi pentrali po tim stijenama, još je nevjerojatnije da su bez pomoći ikakve moderne tehnologije uspjeli dovući građevni materijal na vrh i tamo još i nešto sagraditi. Od više od dvadeset manastira koji su postojali, obnovljeno ih je šest: Veliki Meteoron, Varlaam, Sveti Stjepan, Sveto Trojstvo, Sveti Nikola Anapausas i Rousanou.
Najveći i najudaljeniji od do danas sačuvanih manastira sagrađenih na vrhovima golemih stijena je Veliki Meteoron. Između ceste i manastira je provalija koju monasi još uvijek katkad prelaze u košari na užetu zavezanom iznad provalije. No, po automobilima parkiranima u garaži kod ceste vidi se da su se ipak znatno modernizirali u odnosu na svoje prethodnike iz 11. stoljeća.
U crnoj haljini pravoslavnog monaha, sa sijedom dugom bradom, jedan od stanovnika manastira prebire zrna krunice i ne obazire se nas. Ipak, manastir Veliki Meteoron zatvoren je jer je već prošlo šest. Inače se manastiri otvaraju već u devet sati ujutro i otvoreni su do pet popodne. Sudeći po gomili turista koje smo u manastirima zatekli sljedećih dana i koji se, bez ikakvog poštovanja prema onome što bi ta mjesta trebala značiti, dovikuju i stvaraju nesnosnu buku zavirujući u svaki kutak manastira, monasi se danas teško mogu posvetiti životu kontemplacije i molitve. Ovi su manastiri na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine te je vidljivo da su svi nedavno obnovljeni i dobro održavani. Budući da se ulaznica za svaki manastir naplaćuje po dva eura, čini se da zarada nije loša. Tako se i ovo nekad sveto mjesto zapravo predalo turizmu, a monasi ispunjavaju svoju ulogu i glume sami sebe ili neke svoje pretke koji nisu imali posla s nametljivim turistima.
Veliki Meteoron sagradio je Athanasios Koinovitis, koji je došao s planine Atos sa skupinom sljedbenika u 14. stoljeću. Atos je još važniji u pravoslavnom kršćanstvu od Meteore. Tamo se i danas nalazi niz manastira, a cijeli poluotok uživa neku vrstu autonomije unutar grčke države. Kako bi se posve posvetili molitvi i vjeri, monasi još od davnine poštuju pravilo da ni jedno žensko biće ne smije stupiti na poluotok, a čak su i sve životinje koje drže muškog spola. I danas ženama nije dopušteno doći u te manastire, dok muški posjetitelji mogu uz posebnu dozvolu posjetiti poluotok. Tako meni nije preostalo ništa drugo nego zadovoljiti se posjetom Meteori, a poluotok Atos ostat će jedno od nedostupnih mjesta.
Najbliži je Meteori grad Kalambaka, a još je bliže dva kilometra udaljeno selo Kastraki, koje se nalazi ugniježđeno među stijenama. Dvije male prodavaonice koje tamo nalazimo izgledaju kao iz vremena otprije sto godina: police smještene u valjda bivšoj garaži, poluprazne, s hrpicama konzervi nemoguće visoke cijene. Iako je u manastirima gužva nesnosna, to su uglavnom turisti koji svrate u prolazu na putu prema moru i rijetko se zadržavaju dulje od jednog dana, pa se u pustom Kastrakiju viđaju samo Grci koji se bave omiljenom zabavom, igranjem backgammona i ispijanjem kave.
Tek rijetki koji zaostanu među stijenama do sutona možda će osjetiti djelić veličanstvenog mira koji obuzme čovjeka dok promatra kako se sunce gubi među kamenim tornjevima, ono što je nekad i dovelo pustinjake tu i inspiriralo monahe da riskiraju živote gradeći manastire na vrhovima litica.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
