Hodajući od Amstela, u centru grada, do amsterdamske luke, ne baš s nekim jasnim ciljem, umjesto prometnom Valkenbusrgestraat, krenuo sam malom ulicom Nieuwe Uilenburgerstraat. Tiha ulica bez prodavaonica, uglavnom sa stambenim zgradama, od kojih su neke iz 17. ili 18. stoljeća, a neke nove. Na dijelu ulice nedaleko od kanala, u povećem dvorištu vidio sam skupinu Japanaca. Gdje su Japanci, tu je nešto zanimljivo.
Na ulazu u dvorište, u kojemu se bez problema može parkirati i četiri, pet velikih autobusa, stajala je mala pločica "Gassan diamonds". Ušao sam u dvorište. Na desnoj strani velika stara zgrada, a na lijevoj prizemno moderno zdanje. Na ulazu ispred modernog zdanja skupina Japanaca veselo razgovara. Naravno, ne razumijem ni riječi. Unutra još Japanaca. U velikoj prostoriji nekoliko automata za kavu, sokovi. Japanci se poslužuju kavom, uzmem i ja. S kavom u ruci iziđem van i sjednem na zidić. Nakon nekog vremena Japanci ulaze u veliku, staru zgradu s natpisom "Gossan diamonds" na pročelju. Ja s njima.
Stražar pred blindiranim vratima pristojno mi prilazi i pita jesam li s japanskom skupinom. "Nisam." "Iz koje ste zemlje?" pita. "Iz Hrvatske." Ulazi u kabinu i telefonom poziva nekoga u zgradi. Vraća se natrag i pita me jesam li se predbilježio za posjet Gossan diamondsu. "Nisam." Nema problema, sad će doći jedna mala skupina iz Engleske. Pita me bi li mi odgovaralo pridružiti se Englezima. Zapisuje podatke iz moje putovnice. Nema problema. Nisam planirao posjet i razgledanje dijamanta, ali kad sam već tu, što da ne. A i ne košta ništa, kao što mi je na pitanje o ulaznici odgovorio stražar.
Nakon desetak minuta čekanja stižu Englezi, dva bračna para, obični turisti. Stiže elegantna gospođa u četrdesetim godinama, u tamnoplavom kostimu i elegantnim cipelama s polupotpeticama. Vrata se otvaraju i ulazimo. Gospođa, naša voditeljica, na odličnom engleskom pozdravlja i zaželi dobrodošlicu u Gossan diamonds, jednu od poznatih i starih amsterdamskih tvrtki za obradu dijamanata i izradu nakita. Prvo ćemo pogledati prostorije u kojima su smješteni stari strojevi za brušenje dijamanata.
Dizalom stižemo na kat i dugim hodnikom odlazimo do velike prostorije u kojoj su smješteni stari strojevi za brušenje dijamanata. Tvrtka je osnovana oko 1870. kao dio obiteljskog poslovanja obitelji Boas. Trojica braće organizirala su tvrtku na sljedeći način: Israël i Marcus Boas kupovali su u Londonu nebrušene dijamante, Hartog Boas brusio ih je u Amsterdamu, da bi ih zatim Israël i Marcus Boas prodavali u Parizu. Tvrtka je lijepo napredovala i stjecala reputaciju mjesta na kojemu se vrhunski dijamanti majstorski režu i bruse.
Gospođa je strpljivo pripovijedala povijest tvrtke. Muška polovica engleske četvorke pokazivala je više zanimanja za stare brusilice, a ženska polovica sa zanimanjem je slušala priču voditeljice. Ja sam malo promatrao muzejske strojeve, malo Engleskinje, malo voditeljicu.
Nakon toga ušli smo u prostoriju u kojoj se bruse dijamanti. No umjesto redova strojeva za kojima brojni majstori bruse dragocjeno kamenje za nakit kojega se tržište ne može zasititi, tu je bilo samo dvoje ljudi. Jedna mlada djevojka koja je malo brusila, malo mjerila, no najviše brbljala. Cijelo je vrijeme ramenom pridržavala telefonsku slušalicu na uhu i s nekim razgovarala kao navijena. Neobičan prizor, uzme li se u obzir kako mala nepažnja pri brušenju može upropastiti skupocjeni dijamant. Njezin kolega bio je više koncentriran na posao. Dvoje ležernih brusača nije djelovalo kao da mogu na svojim ramenima iznijeti veliku proizvodnju nakita koju tvrtka ima u ponudi. Nešto sam malo čitao o dijamantima i znao sam razlog. No o tome poslije.
Nakon što smo malo gledali kako se bruse dijamanti, što je bio vizualno ne baš zanimljiv proces, djevojka je napokon spustila telefonsku slušalicu kad je primijetila da je fotografiram. Otišli smo u ured elegantne gospođe. U intimnoj atmosferi njezina ureda odigralo se ono što je i cijeli smisao obilaska. Izvadila je nekoliko luksuznih kutija od drveta i kože i stavila ih pred nas. Engleskinjama su oči zatitrale od prizora. Dva Engleza lagano su utihnula.
Započelo je, u obliku objašnjavanja tehnike brušenja, lagano nagovaranje dama na kupnju. Gospođa je pozvala Engleskinje da isprobaju prstenje i same se uvjere u blještavilo dijamanata na njima. Nije ih trebalo dva puta nagovarati. Jedan od Engleza pogledao me je sa zavišću – bio sam sâm. Dame nisu mogle zatomiti oduševljenje pri isprobavanju prstenja. Cijene su izuzetno povoljne, objašnjavala je voditeljica, jer riječ je o kupnji unutar tvrtke. Samo 2500 eura za ovaj predivan prsten. Dvojica muškaraca, koji su izgledali poput običnih ljudi koji nedjeljom idu na utakmice Arsenala i u lokalni pub, ni bogati ni siromašni, samo su mrmljali "Yes, yes".
Ja sam prilično uživao u prezentaciji nakita, a vrhunac blagog bezobrazluka s moje strane bio je kad sam podignuo kutiju s nakitom i zamolio jednog od Engleza da me fotografira s dijamantima. "Ne koristim nakit skuplji od gumene narukvice za dva eura, ali ne drži čovjek svaki dan ovakvo bogatstvo u rukama, pa to vrijedi zabilježiti kamerom", rekao sam mu dok sam mu se namještao za snimku. Možda sam za nijansu previše razvukao osmijeh dok me je fotografirao i mislio koliko će njega stajati ovaj posjet, jer me je pogledao prilično kiselo prije nego što je snimio fotografiju.
Iako je riječ o neobveznom i besplatnom obilasku, ipak je taj posjet tako organiziran da se, ako je ikako moguće, iziđe s prilično manjom količinom eura od one s kojom posjetitelj uđe. Tko zna kako bi to završilo, a bilo je očito da su dva para pajdaši, da nisam ja poput padobranca uskočio u njihovu skupinu. Možda bi iznervirani muškarci, ili jedan od njih, dreknuli na ženu: "Muči, beno jedna! Kakvi dijamanti, kakvi bakrači!" Ovako je sve prošlo u tišini, i s troškom koji tko zna je li bio ukalkuliran u posjet Amsterdamu.
Brušenje dijamanata nije više tako rasprostranjen posao ni u Nizozemskoj ni u Belgiji. Uostalom, ako svaki komad odjeće, od majice Mango do ogrtača Burberry, biva sašiven u Turskoj, Indiji ili Kini, koji bi to vlasnici tvrtki iz biznisa s dijamantima plaćali skupe nizozemske ili belgijske brusače kad to isto, za mizernu nadnicu, mogu raditi i Indijci i Kinezi. I zaista – većina dijamanta koji bliješte u izlozima draguljarnica bogatog svijeta brušeni su u Indiji ili Kini.
Evo hladnih brojki koje dovoljno govore. Rezanje i brušenje jednoga karata dijamanta u Indiji stoji 10 američkih dolara, a u Europi 150 dolara. Osamdeset posto svih svjetskih dijamanata brusi se u Indiji. Ono malo europskih brusača najčešće služi za pokazivanje prilikom turističkih obilazaka, u kakvom sam i sâm imao prilike sudjelovati. Priče o majstorstvu europskih brusača točne su, jedino što nitko ne govori o majstorstvu indijskih brusača koji bruse i sitne komade do stotog dijela karata, dok europski brusači ne naprežu oči na komadima manjima od jednoga karata.
Kina se posljednja uključila u posao brušenja dijamanata. No, s jeftinom radnom snagom vrlo će brzo Indiji uzeti dobar dio tržišta. U Kini brusač početnik radi za 36 dolara mjesečno, a tko posao dobro usavrši pa može i prebacivati normu poput Alije Sirotanovića, zarađuje 140 dolara mjesečno. Za taj novac nizozemski brusač neće naviti ni budilicu, a kamoli se ustati i raditi. Naravno, najdragocjeniji i najsloženiji poslovi rezanja i brušenja, te poslovi koji donose veliki publicitet, i dalje se obavljaju u Europi.
Uostalom, koja bi se to holivudska zvijezda dičila ogrlicom s dijamantima koje je brusio bijedno plaćeni kineski radnik. Samo bi još trebalo da je kod kupnje na njoj etiketa "Made in China". Ne treba zaboraviti da je nakit s dijamantima ipak masovni proizvod potrošačke civilizacije, i da tvrtke iz tog biznisa s nakitom ostvaruju velike profite na masovnoj proizvodnji i prodaji nakita.
Samo se u Kini izbrusi dijamanta u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara, od kojih veći dio završi ugrađen u prstenje, naušnice, ogrlice. Kad taj nakit dođe do europskih prodavaonica, na njima nema etikete "Made in India" ili "Made in China". U tim se zemljama proizvode jeftine pamučne majice, zar ne? Šutio sam dok je jedan od Engleza strpljivo plaćao dijamantni prsten za družicu. Kad je čovjek u Rimu, valja biti poput Rimljanina. No kopkalo me je i razmišljao sam o tome zna li Englez da je taj sjajni kamenčić na prstenu koji kupuje najvjerojatnije "Made in India" ili "Made in China", poput gumene narukvice na mojoj ruci.
Izvor:
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
