Tijekom dana, prema izvještajima s autoceste A1, kolona pred Sv. Rokom povećavala iz sata u sat, a uskoro se počelo puniti i kod Lučkog. Tih informacija o stanju na cestama bi trebalo biti mnogo više, a ne samo svaki sat.
Primjerice u Austriji su stalno, ovisno o promjeni situacije. Turisti, pogotovo strani, trebali bi biti bolje obaviješteni znakovima uz cestu na kojoj su frekvenciji i u koliko sati.
No dobro, s obzirom kako nam se nije žurilo, odlučismo krenuti starom cestom preko Sinja i Knina koja se slabo koristi, a koja vodi kroz predivne krajolike Dalmatinske zagore.
Ne znam kada ste zadnji puta prošli kroz Solin, ali mjesto je svakako za preporučiti. Lijepo uređeno središte grada puno zelenila uz rječicu i s lijepom crkvom je svakako vrijedno razgledavanja i barem pauze pred put.
Nastavili smo prema Klisu, prošli pored glasovitih restorana s dobrom janjetinom i nastavili prema Trilju. Dugopolje se razvija u moderan grad i projekt je vrijedan pohvale. Čini se da nastaje pravi moderan grad u lijepom okolišu okolnih brda i blizu mora.
Mjesto za ručak, za kraj gastro-vikenda, bilo je u Trilju. Na obalama Cetine, predivne boje koja izgleda tako čisto i nezagađeno, Trilj izgleda vrlo privlačno. Nismo se zaustavili u Hotelu Mihovil već produžismo do restorana Blizanci par kilometara dalje u Gazu pored Jabuke.
Prema preporuci ovdje su najbolji riječni rakovi i žabe. Vrhunski specijaliteti lokalne kuhinje su podcijenjeni i poznati tek malobrojnim turistima, no kako se vidi domaći itekako uživaju u njima. Možda i ljubomorno čuvaju tajnu jer je tih rakova malo i, kako kaže jedan od blizanaca, dolaze iz BiH jer ih s naše strane više nema.
Rakovi na žaru i na buzaru su prava poslastica i to za malo novca. Kila u restoranu je bila dvije stotine kuna, što je vrlo jeftino s obzirom na kvalitetu živih rakova. Tko nije probao, mora svakako to učiniti dok ih još ima. Okusom ne zaostaju za daleko skupljim škampima, puno su bolji od svih vrsta kozica i u konačnici je to vrlo egzotično jelo. Za predjelo je najbolje naručiti žabe na žaru s pršutom, kojih također ima samo u ljetnoj sezoni.
Još jedno vrhunski pripremljeno jelo s puno ukusa. Domaćini, dva brata blizanca i njihovo osoblje, vrlo su ljubazni i susretljivi prema turistima. Osim domaćih, koji se ovdje skupljaju na boćanju u nedjeljno popodne, činilo mi se da smo bili jedini turisti, tako da je ovo mjesto svakako za preporučiti.
Dalje nastavismo preko Sinja uz predivno modro jezero Peruča. Između velebnih planina na granici prema BiH jezero je poput modrog dragulja. Da se nalazi u nekoj turistički organiziranoj državi bilo bi prava atrakcija, a ovako smo na cesti susreli tek nekoliko stranih automobila.
Kako je jezero prilično dugačko uz njega se vozi dosta dugo. Nažalost, nema niti jednog mjesta gdje se može stati i popiti neko piće uz lijepi pogled. Tek je nekoliko parkirališta punih smeća na kojima stanu stranci kako bi fotografirali te ljepote zbunjeni tolikim smećem i nebrigom.
Dalmatinska zagora je i inače vrlo lijepa sa svojim kanjonima, Cetinom, Zrmanjom, no izgleda potpuno pusto bez ikakvih sadržaja, osim tu i tamo pokojeg kafića uz cestu. To svakako nije dovoljno da bi se privukli turisti kojima treba dati više informacija o alternativnim pravcima, ne samo zbog izbjegavanja gužve, nego prvenstveno zbog prirodnih ljepota i zanimljivih mjesta kroz koja se prolazi.
Kava nakon ručka je, naravno, bila u Kninu. U glavnoj ulici ima podosta stolova na pločniku, a mi slučajno sjednemo u kafić Jazz iz kojeg se čuo pravi lounge, taman za nedjeljno popodne. Kava je bila odlična, no kako htjedosmo otići na tvrđavu, nismo se dugo zadržali.
Kninska tvrđava je po meni najatraktivnija fortifikacijska građevina takve vrste u nas. Prilaz je prilično uzak i loš, no tvrđava je uređena i održavana. Ne znam mogu li do gore autobusi, no tvrđava bi trebala biti sastavni izleta i tura po Hrvatskoj jer je impozantna i važan dio naše povijesti od devetog stoljeća do danas.
U doba rane hrvatske države tu je povremeno boravište narodnih vladara (Trpimir, Muncimir, Svetoslav Suronja, Stjepan Držislav, Dmitar Zvonimir i Petar Svačić). Nakon pogibije kralja Petra Svačića 1087. te ulaskom u uniju s Ugarskom, Knin gubi status prijestolnice.
Kasnije je, za burnih događanja na ovim prostorima, bila dva stoljeća pod Turcima, a 1688. je zauzimaju Mlečani i drže do 1797., o čemu svjedoči i simbol mletačkog lava nad ulaznim vratima. U tvrđavi se nalazi i restoran s lijepom terasom iz koje se pruža pogled na čitavu dolinu, što je odlično mjesto za napraviti pauzu prije odlaska dalje.
Ulaz u tvrđavu se naplaćuje 20 kuna, a postoji i mali izložbeni prostor koji bi trebao pružati više informacija o povijesti tvrđave.
Nakon Knina cesta vodi duž kanjona i planina prema Gračacu. Nekoliko zatvorenih i oronulih restorana, prije poznatih po dobroj janjetini, danas su svjedoci prosperiteta autoceste. Promet je prilično slab, no ipak smo kod Udbine odlučili vratiti se na autocestu.
Kolona kod Lučkog od tri kilometara bila je prilično kratka, a kako se ENC-om ne treba čekati na naplatu, trebalo je svega pet minuta da se prođe gužva.
U Hrvatskoj ima mnogo prilično zapostavljenih ljepota koje se vrlo slabo ili nikako ne koriste u turističkoj ponudi, što bi svakako trebalo popraviti i produžiti sezonu, ne samo ponudom kupanja, nego obilaskom tih atrakcija te kvalitetnom gastronomskom ponudom koje ima i daleko od razvikanih turističkih mjesta.
Prethodni članci:
Gastro-vikend (25.08.2008.)
Put je cilj (02.08.2008.)
Komiža kao biser (22.07.2008.)
Pravi Kornati (21.07.2008.)
Gita (11.07.2008.)
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
