More mi je najdraže krajem sezone, pogotovo kad je lijepo vrijeme kao što je bilo prošlog vikenda. U Trogir smo stigli u deset do tri, taman prije završetka smjene u brodogradilištu. Piše: V. Šestan.
Prometni kolaps koji je jedna od značajki Trogira, gotovo poput turističke atrakcije, smo time izbjegli pa nam je trebalo samo deset minuta da prođemo oba mosta prema Čiovu. Plaža u Okrugu je bila sasvim pristojno popunjena, što znači da je još uvijek dosta turista na moru. Naš domaćin Filip, trogirski Zagrepčanin ili obrnuto, ima preslatku kamenu kućicu tik uz more na jednoj od posljednjih nedevastiranih parcela na otoku. Okružen betonskim višekatnicama od kojih su neke tik uz more, Filip je poput posljednjeg Mohikanca koji još u dvorištu ima visoke borove i u čijoj kamenoj kući se ogleda duh Mediterana kakav je nekad bio.
Ovo je bio pravi gastro-vikend, pa smo za prvu večer odabrali janjetinu. Izbor je bio prilično lak jer domaći pak najbolje znaju gdje valja jesti. Od dvaju mjesta za koja kažu da su najbolja, a to su Mamut i Kamin, odabrali smo ovaj drugi jer je bio bliže. Janjetina je bila domaća, što i nije često u ovo doba godine, meka i sočna, pa se izbor pokazao odličnim. Sam restoran niti je posebno uređen niti privlačan za oko, no kvaliteta hrane, koja uključuje i kruh ispod peke, više je nego zadovoljavajuća. Restoran Kamin nalazi se na cesti prema autoputu u selu Plano.
Piće poslije večere je trebalo popiti na ljepšem mjestu, pa odosmo u Trogir, dragulj naše obale. Stari grad Trogir me uvijek ponovo oduševi. Uske kale, bajna arhitektura i predivni trgovi uvijek privlače gomile turista, pa je tako bilo i ovog petka. No trgovi su potpuno prekriveni stolovima obližnjih kafića, što je definitivno minus u turističkom smislu. Neke posebne zabave, osim sjedenja na terasama i slušanja svakakve muzike, nema. Kažu mi da mladi poslije ponoći odlaze u Auroru kod Primoštena. Najzanimljiviji je bio barmen na glavnom trgu. Konobar kaže da se zove Duki. Svako malo je izvodio žonglerski show s bocama, što je okupilo mnoštvo gledatelja, ali i ne previše onih koji su sjeli za stol kafića u kojem radi. Najatraktivnije je bilo žongliranje četirima bocama koje su gorjele. Cijene su bile prihvatljive, 12 kuna za gorki pelinkovac s obzirom na lokaciju je OK.
Sljedećeg dana krenusmo Filipovim gumenjakom sa 115 konja i tri magarca prema Velom Drveniku i Krknjašima. Jedno od najljepših mjesta za kupanje u ovom dijelu Jadrana i ove subote je bilo puno brodica. Pješčano dno svijetloplave boje je najljepše s broda. Plaža je neuređena, što je možda i dobro jer bi inače sigurno bila pretrpana kupačima. Razlog dolaska na Krknjaše nije bio samo kupanje nego i posjet istoimenoj konobi koja je već godinama među nautičarima na glasu kao mjesto gdje se odlično jede. Dragica, supruga vlasnika koji lovi ribu nam je s ponosom pokazala svježe komade vrijedne divljenja. Pokala nam je i svoj vrt u kojem uzgaja sve potrebno, od blitve do salate. Također je istakla da je glavni problem voda koje nema, a vodonosac usred sezone kasni po nekoliko tjedana. Kako kaže, zbog toga nije mogla ove sezone izdavati sobe u kamenoj kući jer ne može zabraniti turistima da se tuširaju. Srećom za kuhinju ima dosta vode, pa nam je pripremila špagete s jastogom i svježe trlje koje su mi i inače među najboljom ribom. Na Krknjaše se vraćam svake sezone i uvijek je bilo odlično.
Nakon laganog ručka i kupanja krenusmo na kavu u obližnju Maslinicu na Šolti. Mjesto s morske strane izgleda vrlo privlačno. Uvalom dominira lijepo uređen dvorac Martinis. U njemu se nalazi i hotel i restoran. Ispred je nekoliko vezova za brodove, no uvala je otvorena prema sjevernim i zapadnim vjetrovima tako da nije previše posjećena od strane nautičara jer nema valobrana, što je šteta. Domaći mi kažu kako je vlasnik dvorca, neki Nijemac, htio sagraditi mol na ulazu u uvalu te urediti park i popločiti rivu kamenjem o svom trošku, ali mu lokalna vlast ne da. Ne znam je li to istina, no to bi bitno podiglo kvalitetu samog mjesta. Dok smo pili kavu na rivi stigao je jedan od turističkih brodova pun turista i bicikala. U roku od deset minuta su bili istovareni bicikli, a turisti su se na njima brzo odvezli na vožnju. Takva vrsta ponude je više nego dobrodošla za ekološki i avanturistički osviještene Europljane. Naravno, svi su imali kacige.
Dan je trebalo završiti dobrom ribljom večerom za koju po preporuci Neška, vranjičkog Zagrepčanina ili obrnuto, odabrasmo restoran Frankie u Segetu. Smješten uz samo more u staroj kamenoj kući i sa svojim parkingom bio je pun pogodak. Iznenadila me prilična zapuštenost Segeta, mjesta punog starih kamenih kuća s malim trgom ispred crkvice. Doima se vrlo lijepo, poput malog Trogira s kojim graniči, no bez adekvatne javne rasvjete izgleda prilično mračno.
Kod Frankieja je škarpina bila odlična, salata od hobotnice s malo previše luka, a oduševila me žena koja peče ribu. Konobar kaže da u sezoni ispeče po pet tona ribe, a to čini brzo i maestralno. Kako je terasa restorana na prvom katu, točno iznad nje imali smo besplatan sat iz pečenja. Unutar restorana je i bazen s jastozima u kojem se pored desetak manjih rakova kočoperio hlap opasnog izgleda i zavezanih kliješta. Jastozi su bježali od njega u najdalje kutove, a on bi ih najradije sve proždro. Dan je bio i više nego ispunjen raznim delicijama i predivnim našim morem, pa je bilo bolje ne kvariti dojam i otići na počinak. Nedjelja je bila priča za sebe i o putu prema Zagrebu u sljedećem nastavku.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
