Prijatelj je ostao bez posla, dobio otpremninu, a s njom nije mogao ništa pametno učiniti – premalena za započinjanje nekog posla, prevelika da bi se otišlo na Hvar. Kaže – idemo se skitati Kalifornijom. Kad je bal, nek je bal. Živi se samo jednom. Prije nego što cijene avionskih karata opet postanu superskupe.
Rečeno – učinjeno. Promijenili smo tri aerodroma, letjeli 0.40+9+4 sati i musavi sletjeli u San Francisco. Uzeli smo najjeftiniji rent-a-car za dvanaest dana, koji je stajao manje nego četiri malo duže vožnje taksijem u Zagrebu. Viva Amerika! Korejac Daewoo, tzv. Chevrolet Aveo, s dvoja vrata. Kod nas baš i nije u kategoriji najmanjih auta, ali u Americi jest. Ima i navigacijski sustav. Nadamo se da Kalifornija od San Francisca do San Diega izgleda baš onako kakvu smo je gledali u filmovima. Preplanule djevojke na koturaljkama, mladići u bermudama, jahači na valovima... Ulice prepune ljetne golotinje.
Na put krećemo od San Francisca, grada u kojem je rođen hipi-pokret i poseban, melodiozan oblik rock-glazbe. Grupe poput Beach Boysa naglavce su okrenule rock-glazbu i rock-kulturu. Dok su rock-grupe iz Engleske bile pune buntovništva, čemu se ne treba čuditi uzme li se u obzir engleska klima, kalifornijski rokeri svojim su pjesmama izražavali radost i uživanje u životu. Na sunčanim ulicama Los Angelesa hipiji su 60-ih pokrenuli seksualnu revoluciju koja se, kad se zakotrljala, nije zaustavila sve do obala Vladivostoka. Riječ "hipi" danas je u rječniku svih svjetskih jezika. Ne zna se točno kako je nastala, no zna se tko ju je prvi upotrijebio kako bi opisao dugokose mladiće i djevojke bez grudnjaka koji su početkom 60-ih počeli stizati u San Francisco iz cijele Amerike. Novinar San Francisco Chroniclea Herb Caen u svojim je člancima mlade koji su polako, ali uporno zaposjedali ulice grada nazvao "hipijima". Riječ se raširila cijelim svijetom, pa tako u dalekom Kabulu postoji groblje hipija, mladih Amerikanaca i Europljana koji su 60-ih, kad je hipi-kultura bila na vrhuncu, hodočastili u Indiju. Mnogi su u Kabulu, našavši se u narkotičkome raju, gdje su se svi derivati opijuma slobodno prodavali, popustili izazovu i umrli. Za mnoge od njih nije se mogao pronaći nitko od rodbine tko bi platio prijevoz posmrtnih ostataka do Europe ili Amerike, pa su pokopani u Kabulu na posebnom groblju za nevjernike. Stanovnici su ga nazvali "Grobljem hipija", a opstalo je za vrijeme svih režima u toj nesretnoj zemlji, čak i talibanskog.
U San Franciscu teško se otrgnuti od takvih asocijacija, jer previše je mjesta koja podsjećaju na to da je u tom gradu rođen jedan od najznačajnijih kulturnih pokreta 20. stoljeća. Djeca cvijeća, kako su još nazivali hipije, obojila su južnu Kaliforniju u tisuće boja koje su vidljive i danas.
Nakon lutanja San Franciscom, spavanja, doručka, buđenja, odijevanja u bermude, sjedamo u Chevrolet s korejskim naglaskom i krećemo na freeway – pravac jug. Na radiju tražimo surf rock; pa nećemo valjda slušati neki hip-hop. U Kaliforniji se gotovo svaka raga od automobila može registrirati. Auti kojima otpadaju vrata, ili ih uopće nemaju, automobili bez hauba, automobili koji po malo čemu nalikuju na automobil koji zaista može voziti, sve je to uobičajena pojava na kalifornijskim cestama. Uz njih su i automobili koje su njihovi vlasnici preradili po svome ukusu i pretvorili ih u nevjerojatne tehničke kreacije od kojih zastaje dah. Prastari VW kombiji oslikani cvijećem s dugokosim hipijem koji kao da je teleportiran iz 1968., a tu su i propovjednici koji su svoja vozila dekorirali vjerskim porukama. Kalifornijske ceste zaista su slika Kalifornije. Izgled automobila šalje poruke u rasponu od toga da će uskoro svijet propasti ako se ne vratimo Isusu, pa do ponosnih poruka vlasnika vozila koji obznanjuju svoju homoseksualnost. Želi li netko vidjeti kako izgleda spoj automobila i mašte kojoj je samo nebo granica, vrijedi se uputiti na kalifornijske ceste.
Do Los Angelesa može se voziti cestom preko Fresna kroz unutrašnjost Kalifornije ili uz obalu preko Santa Marije i Santa Barbare. Oba su pravca zanimljiva. Odlučujemo se za onaj via Santa Barbara, želeći svojim očima vidjeti je li Santa Barbara jednaka Santa Barbari na televiziji. Vozimo se lokalnom cestom koja poput Jadranske magistrale ide od Montereya do San Luis Obispa. Vožnja je prava "hipi" laganica. Nakon pet sati evo nas u San Luis Obispu, gradu kao iz filma. SL Obispo gotovo je isključivo studentski grad, jer od oko 45.000 stanovnika, više od polovice su studenti. Grad mladosti. U njemu je poznato sveučilište Cal Poly. Osim studenata u gradu žive još samo ljudi koji se bave uslužnim djelatnostima i gradskom infrastrukturom. Netko treba brinuti za studentariju. Tu ćemo malo ostati. Dan, dva? Vidjet ćemo.
Odlazimo u obilazak Cal Poly campusa. Studentska sportska dvorana veličinom odgovara zagrebačkoj rukometnoj Areni u izgradnji. San Louis Obispo nedvojbeno je grad bermuda i šarenila, studenata koji se izležavaju na travnjacima po kampusu i, naravno, slušalica i MP3. iPod generacija na djelu. U gradu je mnoštvo lokala, svi su jeftini, imaju odličnu hranu i ponešto originalno kako bi privukli studentariju. Tacosi, hamburgeri, talijanski restorani, neugledni lokali sa steakovima kao iz filmova. Studenti su razvili umjetnost kako pronaći najbolju hranu za najnižu cijenu. Yess! Učimo od njih. Hamburgeri nemaju blage veze s ovim što se kod nas naziva hamburgerom. Obilno, preobilno. Pivo nije nešto. Spavanac. Buđenje. Jeftini moteli kao u filmovima. Ima ih na sve strane. S veeelikim neonskim natpisima.
Natrag na cestu. Vozimo se uz obalu do Santa Barbare. Na pola puta je do Los Angelesa. Nebo je kodak plavo. Kad smo nekad gledali filmove u kinima, uvijek smo tu specifičnu boju neba zvali "Kodak plava". Mislili smo da se dobiva upotrebom filtra na filmskim kamerama. Nije, nebo je u Kaliforniji zaista Kodak plavo! Glazba u našem korejskom Chevroletu trešti. Ocean uz cestu prostire se u beskraj. Život je lijep. Pokraj nas promiču razni likovi za koje nam se čini kao da smo ih negdje već vidjeli. I jesmo. U filmovima. Obitelji s karavanima u kojima je stražnje sjedalo natrpano dječurlijom koja se belji, šašavi tipovi na chopperima (motori s dugom prednjom vilicom) u indijanskim kožnatim jaknama s dugim resama na rukavima koji kao da su izišli iz filma Easy rider. Počinjemo razumjeti zašto Amerikanci cestu povezuju s pojmom slobode. Ni traga od redova, obveznih stajanja i slično, na što smo navikli u europskim sustavima javnog prijevoza. Svatko se može voziti na čemu hoće, i gdje hoće. U New Yorku i na cestama oko njega nema tog osjećaja. Sa suncem nad glavom na kalifornijskoj cesti putniku se čini kako je cijeli svijet njegov.
Santa Barbara izgleda kao u televizijskim serijama, prilično dosadno. Doima se kao Malinska u koju je netko pogreškom stavio pješčane plaže i nepotrebno je proširio. I još nešto – fali Cres na drugoj strani. Previše gipsa i stiropora. Odlazimo vidjeti marinu. Marina kao marina. Prepuna jahti koje izgledaju kao da su izišle iz talijanskih tvornica kič-kuhinja. Izgleda – a tako i jest, doznali smo – da većina vlasnika tih brodova malo zna o strujama i vjetrovima. Ili o tome kako uže može spržiti dlanove kad se podcijeni udar vjetra u jedro. Kao i u hrvatskim marinama, i ovdje je očito kako je riječ o jahtama kao urbanim vilama na valovima. Statusni simboli. Plastika, krom i tikovina. Jednolično i nemaštovito. Tek tu i tamo pokoji pravi brod.
Dosta nam je Santa Barbare. Zaključili smo da Kalifornija zaista izgleda kao u filmovima i televizijskim serijama. No gubljenje je vremena gledati mjesta i prizore iz glupih filmova i dosadnih serija. Preskočit ćemo zato Santa Monicu. No mjesta iz dobrih filmova i te kako su vrijedna posjeta. Recimo, film Easy rider, njegov prvi dio, zaista se može doživjeti na cestama. Benzin je za europske pojmove opako jeftin – 3,5 kuna litra (naravno, u trenutku kad ovaj tekst bude objavljen i u Kaliforniji je benzin nekoliko puta poskupio kao i u Hrvatskoj), stoga idemo dalje. Cesto, tacosi i hamburgeri, dolazimo! Piva su u Kaliforniji kojekakva, uglavnom loša, ali da se pronaći i odličnih pšeničnih piva. No piti i voziti nije preporučljivo. Skriviti nesreću alkoholiziran znači rezervirati si mjesto u zatvoru na dulje vrijeme. Prekoračiti brzinu na cesti isto tako znači popločati si put do gadne nevolje. Nigdje u Americi s policajcem se ne raspravlja, pa ni u Kaliforniji. Policajci ne zaustavljaju automobile na cesti tek tako, nego kad se napravi prekršaj. U tom slučaju ruke uvijek valja držati tako da su vidljive, nedajbože posegnuti u džep po cigarete. U susretu s policijom najpametnije je isključivo i jedino slijediti njihove upute. Ne izlaziti samoinicijativno iz automobila i slične stvari, uobičajene u Hrvatskoj.
Stižemo u grad filmova. U sjedište tvornice snova. Da nismo potratili vrijeme u Santa Barbari, stigli bismo ranije u Los Angeles. U San Luis Obispu rekli su nam kako je Los Angeles 'pod nosom', šest sati vožnje. Za Amerikance sitnica, za Hrvate lijep komad puta. I evo nas u najpoznatijem kalifornijskom gradu. Kakvo ime za grad – Anđeli. Kažu kako su mjestu na kojem je današnji Los Angeles ime dali španjolski franjevci koji su išli s istraživačima. Smijemo se originalnom imenu grada koje glasi: El Pueblo de Nuestra Señora la Reina de los Angeles de Porciúncula. I Španjolci su ga brzo skratili na El Pueblo de la Reina de Los Angeles, a praktični Amerikanci kraćenje su doveli do najjednostavnijeg oblika: Los Angeles. Žurimo do Kineskoga kazališta na bulevaru Hollywood, idemo gledati otiske dlanova holivudskih zvijezda. Zabavno, oko nas gomila Japanaca, Nijemaca, Francuza. Svi se sjajno zabavljaju i fotografiraju kod ploča s otiscima svojih omiljenih filmskih zvijezda. Ima li naših, ima li naših? – zezamo se. E, nema. Ni Šukera? Ni Šukera! Ni druga Tita? Jok! Ima samo jedna polovna Merlinka s kojom se možemo fotografirati. Ni na kraj pameti! Japanci oko nas gledaju nas dok se zezamo i smijemo na sav glas, smiju se i oni i fotografiraju nas. Fotografiramo i mi njih.
Idu kalifornijski dani! U Los Angelesu je 25.000 mladih konobarica koje sanjaju da se popnu na postolje na kojemu je sada Angelina Jolie. Kakve su im šanse? Gotovo pa nikakve, iako se ne snebivaju učiniti bilo što na tom putu. Koljena su im već otvrdnula u pokušajima da se dočepaju prilike.
Buđenje u 'Eleju', ništa posebno. Nebo je i dalje kodak plavo. Nedostaje prava jutarnja kava. Ona koja mirisom uklanja i posljednji trag sna.
Od Los Angelesa do San Diega 200 je kilometara ili sat i pol vožnje, ili uz obalu tri sata vožnje. Idemo uz obalu, pa ćemo stati gdje nam se svidi. Možda se bućnemo u oceanu. Morskih pasa u Kaliforniji kao u priči. Držat ćemo se stare bosanske mudrosti kod odluke kupati se ili ne – kud svi Turci, tud i mali Mujo. Razmišljamo hoćemo li se okušati u surfanju na valovima, ali čini se da je ipak pametnije to malo uvježbati, nego da nam se smije pola Kalifornije. Gdje vidimo surfere, stat ćemo, gledati i učiti. Jedrenje na dasci nekada je, sredinom osamdesetih godina, bilo popularno i u Hrvatskoj. Vikendom je na Jarunu bilo mnogo ljudi na daskama i jedrilo, a zatim je moda prošla i – kraj. Otkad su pedesetih u Kaliforniji počeli surfati na valovima, ne prestaju. Jednako kao i frisbee i puno toga što je nastalo u Kaliforniji. Do nas to dođe kao moda, traje jednu sezonu, da bi zatim nepovratno nestalo. Čini nam se kako mladi, ali i stariji, u Kaliforniji ili surfaju na valovima, ili bacaju frisbee, ili su na skateu, ili rolaju, ili su na biciklu, ili se voze automobilima po pješčanoj obali. Postaje jasno odakle potječe ta kultura aktivnog življenja.
Čujemo kako će u San Diegu biti maraton, ali ne obični. Rock-maraton, što znači da će biti puno otkačenih faca, od likova a la Elvis Presley do, naprimjer, nas. Planiramo se odjenuti kao Trenkovi panduri, ako nađemo odgovarajuće krpice i ukrase. Dvjesto metara valjda ćemo moći pretrčati. Stigli smo, testirali Cervezu, meksičko pivo koje je pio Clint Eastwood u Prljavom Harryju, u originalnom ambijentu. Meksiko tako reći pod nosom. Otišli smo spavati. Vruće. Teško smo zaspali, što zbog Cerveze, što zbog vrućine. Prespavali smo početak maratona. No, dobro, ionako nismo imali ništa što bi nam poslužilo da se odjenemo kao Trenkovi panduri. A i tko za njih zna u Kaliforniji. Fotografiranje maratona nije oblik aktivnog življenja kao trčanje, ali i to je neka aktivnost. Istina, više u obliku laganog stiska okidača na aparatu koji ne umara. San Diego je zakon. Golotinja na sve strane. Kao na filmu. Kalifornija je zakon!
I tako, prošla su tri dana gledanja, osvrtanja, uzdisanja... Idemo natrag, doma.
Izvor: Travel
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
