U Zurichu se osjeća novac na svakom koraku, njegov miris se osjeti u zraku. Ljudi izgledaju opušteno i kao da su bez briga. Prvi dojam je uvijek mir, red i čistoća. Čak ni tramvaji ne cvile po zavojima i gotovo da su besumni.
Ulice u središtu, posebice elegantna Banhoffstrasse, pune su ljudi, no uglavnom turista, žena i dobro sređenih umirovljenika. Kafića ima u pokrajnim ulicama i u svima se mogu jesti jednostavnija jela poput salata i sendviča. Kava i mineralna stoje deset švicarskih franaka, a toliko je i na kolodvoru i u vlaku.
Mlađi ljudi rade pa ih po kafićima nema, kao primjerice u Zagrebu tijekom radnog vremena. Tu i tamo dojure do kafića u tamnim odjelima, iako je vani bilo više od 30, namrgođenih faca.
Pojedu sendvič gledajući u burzovne izvještaje u novinama i bez puno razgovora s društvom vrate se na posao. U stopu ih prate mlade žene u tamnim kostimicima, koje takodjer bez osmjeha pojedu salatu. Čini se da nije baš zabavno biti bankar i raditi u UBS-u ili nekom sličnom bankarskom divu.
Pričali su mi poznanici da se ispod Paradeplatza i nekih pokrajnih uličica nalaze sefovi u kojima leže tone zlata još iz doba drugog svjetskog rata, koje su povremeno dopunjavali različiti afrički i ini diktatori. Odlučih popiti kavu u jednoj takovoj uličici pored Credit Suisse banke i mogu reći da sam se osjećao odlično sjedeći na toni zlata.
Malo sam lupao nogom po pločniku ne bih li napravio neku rupu ispod stola i izvukao pokoju polugu, no na žalost ništa od toga. Navodno se za dobar dio tog blaga niti ne zna čije je te da nitko ne dolazi po njega.
Osim te ozbiljne strane lica, Zurich ima i onu drugu. Na ulicama je puno kabrioleta svih mogućih skupih marki, od BMWa do Jaguara, i poneke egzote poput Bentlya i Ferarija. Kako je to meni izgledalo, te kabriolete uglavnom voze mlađi penzići, dok pored njih na biciklima defiliraju mlade Švicarke. I moram prizanti, primjetio sami i poneki prijateljski osmjeh u oba smjera, što god to značilo.
Jezero pored grada je vrlo živo, puno je jedrilica i raznih plovila a ljudi uživaju kao da su na moru. Ima kupališta, bazena, restorančića i kafića, pa je i ugođaj je vrlo sličan. Grad je uočljivo multikulturan. Na ulicama se mogu sresti ljudi razičitih boja kože i porijekla. Restorana također ima svakavih. Najpoznatiji su talijanski i domaći, no kineskih, turskih i ostalih također ima dosta.
Središte noćnog života je ulica poput Tkalče Niederdorfer str. ?? u kojoj se nižu kafići, klubovi, restorani i trgovine otkačenom modom. Cijene pića nisu više nego kod nas, što je za lokalana primanja prilično jeftino, pa se shodno tome noću može vidjeti dosta alkoholiziranog društva.
Stari dio grada je vrlo lijepo uređen. Nema parkinga ni za stanare, ali je zato pun elegantnih trgovina i restorana. Uvijek me zaboli duša kad se sjetom našeg oronulog Gornjeg grada u kojem je glavni problem tko se smije, a tko ne smije parkirati. Možda će neka druga generacija imati više sluha i novaca da se uredi i da se pretvori u turistički i zabavni raj, a da na mjestu Sabora bude elitni hotel, pa da Zagreb izgubi epitet jednog od najdosadnijih gradova Europe. Za moga života ne vjerujem da će se išta pozitivno dogoditi u tom smjeru, ali možda jednog dana.
Zasto i Hrvatska ne bi bila poput Švicarske? Umjesto da se guramo u Europsku uniju gdje nas i ne žele previše, mogli bi živjeti kao i Švicarci. Njima nije ni na kraj pameti da uđu u Uniju i ništa im ne fali. Fino čuvaju njihove novce i uz to im još to naplate i svi sretni i zadovoljni.
Mogli bi se mi spojiti u uniju zajedno sa Švicarskom. Da li bi im nerad i nered, rekli bi im da je to sarmantno i cool, oni nama višak novaca i sve pet. Sredili bi nam državu, uvezli jeftinu radnu snagu, a mi bi se fino u penziji kabrioletima vozali po Jadranu i svi bi bili sretni. Možemo im i izvesti malo našeg nogometnog lokal patriotizma.
Pisali bi grafite ZH = BG, na derbijima izmedju Basela i Lausanne bi jedni drugima vikali da su cigani, a oni iz Geneve na jezeru bi postali tovari. Možda bi se i namrgođeni bankari pokoji put nasmijali u pauzi za ručak čitajuci naše novine.
Pitam se kako su se oni mogli dogovoriti za život u jednoj državi? Francuzi, Talijani i Njemci. Stoljetni neprijatelji iz mnogih ratova i osvajanja, a opet zajedno žive. Kod nas se niti mi u Hrvatskoj ne možemo dogovoriti da živimo u miru i bez vrijeđanja iz regije u regiju, a kamoli nešto drugo, zato hajdemo pitati Švicarce, možda nas hoće uzeti pod svoje.
|