Doći u grad kao što je Dijon i jest i nije lako, sve ovisi o tome kako se želi putovati. Avionskih veza, nekih uobičajenih, nema jer je U Dijonu mali aerodrom. Znači preostaje auto ili vlak ili, pak, neka kombinacija.
Budući da putujem sam nije mi se dalo voziti. Do Dijona i nazad ima nekih 2500 kilometara, što je previše i predosadno. Odlučio sam se za avion i vlak. Prva logična misao je bila da idem preko Pariza jer ipak je to Francuska. Mjestaa na avionu za Paris je bilo, no doći do relevantne i sigurne informacije kako dalje je bilo teško, a pokazalo se i nemoguće.
Na pariškom aerodromu Chrles De Gaull postoji željeznička stanica pa je bilo normalno od tamo nastaviti dalje vlakom. Problem se pojavio kod web stranica francuskih željeznica koje su ili bile u radu ili jednostavno nisu dovoljno dobre. Našao sam vozni red, samo dva vlaka sa presjedanjem, no nisam mogao niti rezervirati niti kupiti kartu.
Foto: V.Šestan
Slijedeći izbor mi je bila Ženeva jer je najbliži veliki aerodrom, no s presjedanjem s aviona na avion u Zurichu nije se činila najboljom kombinacijom. Na kraju sam odabrao avion do Zuricha i dalje vlak.
Na stranicama švicarskih željeznica je sve dobro i precizno objašnjeno. Vlakova prema Dijonu s jednim ili više presjedanja ima dosta, skoro svaki sat pa mi se činilo, s pravom, da je to najsigurniji i najbrži način.
Zagrebački aerodrom je uvijek posebna priča. Onako mali i neugledan, djelomično u rekonstrukciji tako da se uvijek stvori gužva. No kod pregleda prtljage ipak pred drugim aerodromima ima jednu prednost, a to je duty free shop. Jedan od zadnjih u Europi i svakako jedan od najjeftinijih te s prilično dobrim izborom kozmetike, parfema pa čak i odjeće i cipela.
Iz Zagreba sam letio u najnovijem croatijinom zrakoplovu, elegantnom Bombardieru 400. Nova sjedala su puno bolja od onih u starim ATRovima. Možda je malo bučniji od mlažnjaka, no puno je ekonomičniji. Povratna karta do Zuricha stajala me je 2900 kuna, što i nije najjeftinije. No s obzirom da sam je kupio dan prije nije ni loše. Putnici su uglavnom bili mlađi parovi s djecom koja su međusobno govorila njemački ili engleski, a s roditeljima hrvatski. Iz Zuricha nastavljali let negdje dalje. Pretežno su imali strane putovnice, no nisu se činili kao djeca emigranata. Prije bih ih okarakterizirao kao generacija koja je završila školu početkom devedestih kada je iz Hrvatske počeo odljev mladih mozgova.
Let je bio ugodan, a kada su iz oblaka izronili vrhovi Alpa bilo je što za gledati. Prateći doline i ceste, lako se mogla prepoznati konfiguracija poznatih slkijalista i dugih travom pokrivenih staza kako vijugaju prema dolinama. Neugodna spoznaja je bila da su ledenjaci, koji su se uvijek prije vidjeli, jednostavno nestali i otopili se. Gledam ih već niz godina na toj avionskoj liniji prema Zurichu i točno znam gdje je koji, no ovog ljeta na mjestima vječnog leda se uglavnom vide stijene i tek poneka krpica bijele boje. Žalosno.
Foto: V.Šestan
Zurichski aerodrom mi je oduvijek bio drag. Taman je veličine koja mi odgovara. Ne prevelik poput kaotičnog Frankfurta ili Parisa CDG, ne premali poput Beča. Nakon preuređenja je vrlo elegantan, pun trgovina sa skupim stvarima, od satova do nakita i dizajnerske odjeće i torbica. Sve je nekako mirno i tiho, uostalom kao i čitava Švicarska. Većina osoblja govori Hrvatski ili Srpski, a čak mi je i policajka na kontroli putovnica zaželjela dobrodošlicu na našem jeziku. Na aerodromu je također željeznicka stanica iz koje se može stići gotovo svuda u Švicarskoj, a i dalje. Na doljnjoj etaži je blagajna i željeznički turistički ured gdje brzo izračunaju najbolju rutu do željene destinacije. Mogao sam birati izmedju nekoliko vlakova do Dijona, a izabrao sam polazak tri sata kasnije u želji da se stignem prošetati gradom. Karta za prvi razred (povratna) je bila 380 SFr, oko 240 E. Za drugi je bila jeftinija, nešto manje od 60 E. Htio sam probati luksuz prvog razreda u poslovično odličnim, možda na svijetu i najboljim, švicarskim željeznicama i nisam se prevario. Vlakovi u tihi, brzi poput aviona i voze iz centra u centar.
Foto: V.Šestan
Kolodvor je pun ljudi, vlakovi dolaze i odlaze gotovo svake minute i čini se da ondje, za razliku od nas, ljudi koriste tu vrstu prijevoza vrlo često. Podsjetilo me to na kasne šezdesete kada smo sa starcima putovali na more isključivo vlakom. Moj je kretao i stvarno točno krenuo u 16,04. S obzirom na količinu željezničkog prometa mora biti točniji od aviona. Unutrašnjost kompozicije je slična avionskoj no ima puno više mjesta, a i sjedala su šira i udobrnija, tako da sam i ovaj tekst počeo pisati u vlaku dok su kraj mene promicala uredna polja puna kravica i travica, jezera puna jedrilica te guste šume sa snjegom pokrivenih vrhova u daljini.
Na putu prema Neuchatelu vlak prolazi pored dva velika jezera na kojima se kupa, jedri i peca kao na Jadranu. Obale su lijepo uređene s ošišanom travom, ima puno malih marina punih glisera i jedrilica te bazena i malih plaža koje su bile dosta popunjene.
Foto: V.Šestan
U Neuchatelu sam presjeo na francuski super brzi TGV koji ovom dionicom, zbog zavoja i klanaca, jedva dostigne 60 na sat. U vlaku se odmah vidi da to više nije Švicarska. Sjedala jesu bolja, no wc pomalo smrdi i sve je lagano ofucano, baš onako s francuskim stihom.
Foto: V.Šestan
U Dijonu oko 9 navecer je moj prvi dojam bio da je grad pospan i prazan. Odmah sam zamislio kakav se Zagreb čini putniku kad izađe iz vlaka u to isto doba. Ni Zrinjevac ne izgleda puno življe. Hotel sam unaprijed rezervirao dosta blizu stanice, a mom razlogu dolaska u Dijon će biti više u slijedećim nastavcima.
Da sam na put krenuo automobilom potrošio bih puno više novaca i bio pod stalnim stresom gužvi na utocestama. Za samo jednog putnika je ovo elegantniji, jeftiniji i jednostavniji način koji pruža pravi užitak putovanja. Od djutica u Zagrebu, kave u Zurichu, kobasa u Neuchatelu do lagane večere u Dijonu. Uostalom zar nije netko još davno rekao da je putovanje samo po sebi cilj?
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
