Imidž je sve. Niti jedno mjesto na Jadranu nema takav imidž poput Hvara, pogotovo izvan Hrvatske. To se lako uoči kad šetate hvarskom rivom. Čuju se mnogi jezici, uglavnom mladih ljudi spremnih na zabavu i partijanje, a za razliku od mnogih uspavanih ljetovališta, ovdje je ponuda sasvim pristojna.
Hvar je stvarno predivan bilo po danu bilo po noći kad se upale svjetla, i taj ugođaj ljude čini zadovoljnim. Šetnja rivom i uličicama grada je puna boja i zanimljivih detalja. Riva, s jedne strane omeđena velikim jahtama, s druge poznatim lokalima, pruža ugođaj glamura kojeg nema nigdje drugdje na našem moru. Naravno, za konzumaciju svega toga je potrebno podosta novca.
Povijesno hvarsko kazalište u zgradi Arsenala se obnavlja, pa se ne može vidjeti. Jedno od deset najstarijih baroknih kazališta Europe će ponovno zasjati u punom sjaju i ponovno postati mamac za turiste.
U budućnosti bi u njemu trebalo organizirati gostovanja stranih kazališta i glumačkih grupa jer bi se time privukao još veći broj stranaca, pogotovo izvan sezone. Kulturni turizam u svijetu ne poznaje granice niti sezone za kupanje.
Hvar je i inače grad bogate tradicije, a ove godine slavi 140. godišnjicu turizma. Hvar možda i jest među deset najljepših otoka svijeta, no na tom imidžu treba ostvariti i odgovarajuću zaradu te i time ući u top 10.
Za početak recimo da treba izgraditi aerodrom. Danas u doba razvijene generalne avijacije malih aviona doletjeti na vikend iz neke europske metropole vrlo je jednostavno i brzo.
Za večeru smo odabrali restoran Gariful, za koji je potrebna rezervacija, na najboljoj lokaciji na rivi. Smješten je na samom vrhu rive pored kluba Carpe Diem, tako da je iz njega dobro vidljiv muving. Srećom, izdignut je tako da prolaznici ipak ne mogu gledati u tanjur. Jelovnik je prilično uobičajen za sve dalmatinske restorane, bez nekog posebnog jela ili specijaliteta. Moja porcija rižota s jastogom bila je odlična, koštala je 215 kuna, no nema joj se što prigovoriti.
Problem je sa škampima kao i u većini sličnih lokala kod nas. U jelovniku se nudi koktel od škampa i tjestenina sa škampima, no dobije se koktel s kozicama i tjestenina s kozicama. Za cijenu od 85 kuna se niti ne može očekivati da će u porciji tjestenine biti pola kile očišćenih škampa po toj cijeni, no to ne znači da treba varati goste. Kad smo se pobunili konobar je rekao da se to njima ne bi isplatilo, što mi je razumljivo, ali mi nije razumljivo zašto onda u jelovniku ne piše koktel i tjestenina s kozicama.
Komentar konobara o tome kako mi Zagrepčani stalno nešto zanovijetamo je prilično uobičajen, no ja sam samo tražio ono što piše u jelovniku i ono što sam naručio. Na kraju, naravno, da nas nisu ni pozdravili na odlasku iako je račun bio preko 2200 kuna.
Vjerujem da se stranci uglavnom ne bune jer niti ne znaju što su škampi niti koja je razlika u okusu i izgledu između kozica i škampa. To što kozice, smrznute u supermarketima, koštaju deset puta manje nego škampi to je druga priča. Zanima me što bi rekao konobar da dođe u kafić, naruči čašu vina, a dobije gemišt.
U predivnom i odličnom restoranu Zori u uvali Vinogradišće na Palmižani sljedeći smo dan za isti novac jeli puno bolje, a u jelovniku piše tjestenina s kozicama. Pošteno!
Najbolji dojam je ostavio hotel Adriana. Na terasi je svirao lagani jazz, hotel je lijepo uređen, vrlo cozy i čistih linija. Osoblje je bilo izuzetno uslužno i ljubazno iako se tog trena otvorilo nebo i počeo pljusak. Sjetio sam se onih davnih reklama za Hvar kad se za kišnih dana nudio polupansion u pola cijene. Nažalost, zbog kiše nismo otišli na krovnu terasu gdje se nalazi bar Sky koji se činio vrlo ugodnim. Te večeri nije bilo sreće jer je kiša nastavila padati, CD je bio prazan, svi su pobjegli kućama, a naša taksi-cigara za Palmižanu se jedva probila do marine.
Hvar svake godine izgleda sve bolje, od kada su preuređeni hoteli ima i puno bolju ponudu smještaja. Bolji hoteli će privući bogatije goste koji će više trošiti, pa Hvar ide dobrim putem prema ekskluzivi, no ne treba zaboraviti i na one druge goste u nekom srednjem potrošačkom rangu jer oni će uvijek činiti većinu turista, kao i u drugim ljetovalištima Mediterana koji imaju predznak ekskluzivnosti.
Možda će opet netko misliti da sam razmažen, no nas šestero smo za jednu večer u Hvaru potrošili skoro četiri tisuće kuna, što uključuje taksi s Palmižane, večeru i pića poslije večere, pa smatram da za svoj novac mogu očekivati bolju uslugu, pohvaliti onu dobru i prigovarati onoj koja nije primjerena potrošenom novcu.
Prethodni članci:
Komiža kao biser (22.07.2008.)
|