Uzak himalajski pojas između Nepala, Butana i Tibeta dobro je čuvana indijska tajna, državica Sikim. Mora se, doduše, priznati da ni država Indija ne čini baš puno da putnicima olakša dolazak u ova brda.
Da bi se uopće ušlo u Sikim, potrebno je potrošiti dan obilazeći urede u Darjeelingu kako biste u putovnicu dobili pečat koji vam omogućuje da budete propušteni kroz brojne policijske kontrolne točke.
Teško dostupna država u državi
| Viza | Turističku vizu za Indiju potrebno je nabaviti unaprijed. Izdaje ih Indijsko veleposlanstvo u Zagrebu, u Ulici Josipa Ruđera Boškovića 7A. Cijena vize koja vrijedi šest mjeseci je 360 kuna. Osim novca, traže i dvije fotografije.
|
Sikim se reklamira kao ekoturističko odredište. Ako to „eko“ znači da kontroliraju broj turista, to im svakako uspijeva. Teško će turizam iskvariti ovo područje ako se uračuna da sam u dva tjedna lutanja Sikimom srela samo nekoliko stranaca, a i ti su bili backpackeri plitkih džepova.
Osnovna dozvola je besplatna, ali omogućava ulaz u samo neke dijelove Sikima. Onda slijedi još probijanja kroz nevjerojatno gustu birokratsku šumu Indije, ali i otvaranja lisnice da bi se, primjerice, ušlo u nacionalni park Kanchenjunga ili neki drugi dio države koji osnovna dozvola ne pokriva.
Ono što je mene odvuklo u Sikim je fotografija obitelji iz plemena Lepcha koju sam vidjela u jednom vodiču. Lica tih ljudi, koji su iz plemena prastanovnika toga kraja, isijavala su unutarnju ljepotu kakva se rijetko viđa. Iako su Lepche danas u manjini, ni ostali stanovnici, narod Bhutia te Nepalci, ne sliče Indijcima iz nizina.
U Darjeelingu, gradiću okruženom plantažama čaja koji pripada državi Zapadni Bengal, ukrcavam se u jedan od džipova za Sikim. Džipovi u koje se ugura desetak ljudi jedino su prijevozno sredstvo koje se uspijeva probiti cestama kroz ova brda.
Dok džip vrluda, katkad kotačima opasno viseći iznad provalije, promatram rijetke znakove života uz cestu. Najčešće su to skupine žena i djece koji sjede na gomilicama kamenja, po kojem udaraju čekićem pretvarajući ga polako u šljunak koji će se koristiti za popravljanje ceste.
"Ništa ne pomaže. Čim krenu kiše, vodene bujice odnesu dijelove ceste. Katkad se ni džipovi ne mogu probiti", objašnjava mi vozač.
Buda vježba Kama sutru
Nakon što sam promijenila tri džipa, dolazim u seoce na grebenu na visini od 2000 metara, Pelling. Moćna Kanchenjunga, treći najviši vrh svijeta pokriven vječnim snijegom i ledom, ovdje se čini na dohvat ruke. S naprtnjačom na leđima hodam kroz šumu do pet kilometara udaljenog samostana Pemayangtse, jednog od najstarijih budističkih svetišta u državi.
Nakon uobičajene dobrodošlice prvi posjetilac iz Hrvatske starog prodavača ulaznica, on me upućuje da se popnem u potkrovlje. Tu se nalazi velika drvena skulptura koju je redovnik Dungzin Rinpoche izrađivao pet godina, a predstavlja nebesku palaču. Zidovi su oslikani Budama u različitim pozama. Pozornost mi privlače zavjese boje zlata kojima su prekriveni dijelovi zida.
Iza njih otkrivam slike na kojima Buda vježba Kama sutru. Prilično neočekivan prizor, unatoč tome što ovaj samostan ili, kako budisti kažu, "gompa", pripada Nyingmapa redu tantričkog budizma.
Pet blaga snijega
Cjelodnevni treking makadamskim putom te stazom kroz šumu vodi do, i hindusima i budistima, svetog jezera Khecheopalri, koje okruženo molitvenim zastavicama dočekuje hodočasnike i zalutale putnike. Čim list padne na vodu, ptica ga pokupi, tvrde seljani.
Tako je jezero posve čisto, a želja zaželjena na njegovim obalama ispunjava se. Nastavljam rutom koja je znana kao samostanski treking jer spaja najvažnije "gompe" Sikima.
Pješačenje nije zahtjevno, ali često nailazim na planinske rijeke koje su premošćene vrlo sumnjivim mostovima. Rupe između dasaka i zlokobno škripanje izazivaju mi grč u želucu i dodaju dašak pustolovine.
| Hrana | | Uvijek je najjeftinije jesti lokalnu hranu i u restoranima gdje se hrane lokalni ljudi. Naravno da će špageti u turističkom restoranu zapadati puno više nego jelo od riže. U Sikimu je hrana također jeftina, ali i izbor je manji. Popularna je tibetanska kuhinja, a tanjur „momoa“ platit ćete od deset do dvadeset rupija. |
Daske sikimskih mostova ipak su bile milostive pa su me propustile do Yuksoma, lijepog, mirnog sela kuća razbacanih po udolini na ulazu u nacionalni park Kanchenjunga, koji je dio UNESCO-ove mreže rezervata biosfere.
Kanchenjunga u prijevodu znači "pet blaga snijega", jer se sastoji od pet vrhova. Blaga predstavljaju pet Božjih darova: zlato, srebro, dragulje, žitarice i svete knjige. Zahvaljujući planinarima, koji katkad zastanu u grupama, ovdje postoji nekoliko hotelčića i prenoćišta.
Belgijski fotograf Bernd Vankrinkelveldt mota se Yuksomom već nekoliko dana, pa tako dobivam društvo. Sjedimo za stolom ispred restorana i tamanimo „momo“ i čaj, dok nas hladnoća ne podsjeti na to da smo ipak u Himalaji i natjera nas u vreće za spavanje.
Samostanski overdose
Uobičajenija od prezačinjene indijske hrane i pretjerano konzumirane riže ovdje je jednostavna tibetanska kuhinja. Osim thukpi i thendoka, što su vrste juhe s rezancima i povrćem ili mesom, najlakše je za obrok dobiti momo.
To je tijesto u koje je zamotano zelje i luk, a može i drugo dostupno povrće. Ali, ne bunim se zbog momoa za doručak, ručak i večeru, ipak su mi draži od menija u ostalim dijelovima Indije – riže za doručak, ručak i večeru.
U Yuksomu nalazim lica s osmijesima koja su me i dovela u Sikim. Djeca ovdje rade. Na obali malog jezera Kartok, nevjerojatne crveno-zelene boje, desetogodišnja djevojčica srpom reže granje, dok ostala djeca skupljaju drva i prenose ih u košarama koje se nose s pomoću trake na glavi.
Kad ne barataju opasnim alatima, djeca izmišljaju vlastite igračke od onoga što im je dostupno, drva i kamenja, smiju se bez razloga, i podsjećaju me na to da postoji ono što bi mrzovoljni pisci sa Zapada nazvali "nepodošljivom lakoćom postojanja".
U radu na poljima pomažu i neobične životinje, koje ipak vode odrasli, jovasi i jomasi, muški i ženski križanci jaka i krave.
Šest do sedam sati hoda udaljeno od Yuksoma nalazi se jedno još manje selo, Tashiding. Sretno ostavljam otežalu naprtnjaču u jedinom prenoćištu u mjestu prozaična imena Blue Bird, gdje je noćenje samo jedan euro.
Uspinjem se nekoliko kilometara putom obilježenim redovima molitvenih zastavica do Tashiding gompe, jednog od najvećih i najsvetijih samostana u Sikimu.
Samostan je navodno izgrađen nakon što je u 18. stoljeću viđena duga kako povezuje vrh Kanchenjunge s tim mjestom, a danas vrlo mladi redovnici u crvenim haljinama trčkaraju dvorištem i okreću molitvene mlinove.
Ispituju me o Hrvatskoj, a jedan mi daruje čokoladicu. Indijska djeca naviknuta su na žicanje olovki i slatkiša od stranaca, pa me je ovaj mali čin još jednom podsjetio na to da sam na mjestu gdje predrasude o Indijcima ne vrijede.
Samostan ima sveti chorten ili stupu Thong-Wa-rang-Dol, što doslovno znači "spasenje samim pogledom". Vjeruje se da sam pogled na ovaj chorten ispire grijehe.
Hodajući po Sikimu, često se nailazi na ovakvu budističku umjetnost koja simbolično prikazuje pet elemenata: zemlju, vodu, vatru, vjetar i eter, te utjelovljuje prosvijetljen Budin um.
Uz zidove ispisane mantrom "Om mani padme hum" ili pozdrav dragulju u lopoču, spuštam se natrag u selo na večeru, koja se sastoji od momoa koji priprema vlasnik Blue Birda.
On se doselio iz vrlo napučene indijske države Bihar u ovu najrjeđe naseljenu. Sikim je izoliran, mogućnosti školovanja ograničene su pa se sve njegovo četvero djece nalazi u internatskim školama u Kalimpongu, udaljenom više sati vožnje džipom. Koliko god nepismenost još uvijek bila visoka u Indiji, oni će, ako ikako mogu, uložiti novac da pošalju djecu u engleske škole.
| Smještaj | | U Indiji je moguće skupo platiti hotel ako vam je stalo do toga. Gornju granicu određuju boutique hoteli juga, vlak hotel Palača na kotačima koji obilazi Rajasthan, hoteli iz grupacije Taj. Ali, bez brige, u toj se državi soba može unajmiti već za stotinjak rupija, što odgovara vrijednosti dva eura. U Sikimu su cijene još niže, pa sam tako u hotelu Blue Bird krevet u spavaonici plaćala pedeset rupija, manje od jednog eura. Jug Indije je razvijeniji, no ujedno i skuplji za putnike. |
Na putu do glavnog i zapravo jedinoga grada u Sikimu, Gangtoka, smjestio se i samostan Yung Drung Kundrak Lingbon, jedini takav religije bon u Indiji.
Ta najstarija tibetanska religija poučava poštovanje prema prirodi, ali vanjskim se izgledom samostan ne razlikuje od budističkih. I ovdje mali redovnici obrijanih glava znatiželjno pogledavaju prema fotoaparatu, a odrasli šetaju dvorištem s mobitelima na uhu podsjećajući na to da je svijet sve manji.
U Gangtoku sebi samostalno dijagnosticiram samostanski overdose, ali kako grad, osim samostana, nudi samo besciljno lutanje dvjema razrovanim ulicama, ipak sam se odvažila na kilometarski put serpentinama do još jednog samostana, Enchey.
Izgrađen je na mjestu koje je blagoslovio Lama Druptok Karpo, tantrički majstor koji je bio poznat po moći letenja. Pogled se odavde pruža na himalajske vrhunce i obronke načičkane visokim sivim kućama glavnoga grada veličine otprilike Bjelovara, koji atmosferom podsjeća na svijet iz vremena crno-bijelih fotografija.
Rijeka kao religija
U istoj ulici gdje je i hotel nalazi se kuća oblijepljena transparentima. Danima prolazim ne obraćajući pozornost, dok ne shvatim da je riječ o protestu protiv gradnje čak 26 velikih brana na rijeci Teesta.
Prosvjednici koji štrajkaju glađu iz plemena su Lepcha, iz područja Dzongua koja će biti potopljena.
"Lepche nemaju religije. Mi vjerujemo u rijeku, ona nam je sveta i zato smo ovdje već gotovo dvjesto dana. Želimo zaustaviti gradnju brana jer će potopiti mjesta na kojima vjerujemo da naše duše počivaju nakon smrti ", objašnjava mi mladi Karma Lepcha na zbrkanom engleskom o području koje je od šezdesetih godina zaštićeno kao rezervat kulture Lepcha i gdje su donedavno živjeli izolirano od civilizacije.
Prema drevnoj legendi, taj narod vjeruje da je u Dzonguu Bog stvorio prvog muškarca i prvu ženu Lepcha iz snijega osamtisućnjaka Kanchenjunge.
U mojem hotelu precijenjena imena New Modern Central Lodge, a i u ostalim dijelovima grada, struje ima otprilike dva sata dnevno i svi sliježu ramenima, pomireni sa stanjem.
Ipak, dva sata struje dovoljno su velik argument vladama da nametnu svoju volju i da još jednoj drevnoj kulturi ne preostane drugo nego utopiti se u bezličnosti betonskih gradova.
U ovom kutu svijeta, gdje je jedini zvuk stroja koji se čuje džip svakih nekoliko sati, gotovo sam zaboravila što civilizacija čini u svom najboljem izdanju.
Uz bečku kavu u kafiću koji kao da se preselio iz Zagreba, prisiljena sam razmišljati o potopu Dzongua i potopu kulture Lepcha, pa shvaćam da nisam uspjela pobjeći mašineriji destrukcije. Ukrcavam se potom u još jedan džip, jer vrijeme je da se krene dalje, u potragu za još nekom, možda stalnijom iluzijom, ovaj put prema Calcutti.
Panda, a crvena
Nacionalni simbol Sikima je crvena panda, životinja tek nešto veća od domaće mačke, ali s velikim raskošnim repom. Hrani se bambusom, a danju uglavnom spava. Ta endemska himalajska vrsta nažalost je vrlo ugrožena.
Ne zna se točno koliko ih je ostalo u divljini, jer žive u teško pristupačnim planinskim područjima. Ipak, zna se da taj broj nije velik, pa će čak i oni avanturistički raspoloženi za lutanje po šumama himalajskih obronaka imati vrlo male šanse da spaze crvenu pandu u njezinu prirodnom okolišu.
Tako sam i ja imala prilike upoznati jedino pande koje žive u Darjeelingu, u zoološkom vrtu Padmaja Naidu, specijaliziranom za himalajske životinje i jedinome mjestu gdje uspješno razmnožavaju te rijetke životinje i vraćaju ih u divljinu.
Crvenim pandama tamo društvo prave i snježni leopard, tibetanski vuk, sibirski tigar, himalajski tahr i crni medvjed, te više ugroženih vrsta ptica. I u Gangtoku postoji himalajski zoološki park u sličnom sastavu.
Izvor: Travel
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
