Zürich je grad s mnoštvom kontrasta. Grad je smješten uz jezero. Uz obale jezera privezani su gliseri i jahte. Šetnja uz jezero, s Alpama prekrivenim snijegom u daljini, užitak je. Za 317.000 stanovnika Züricha jezero je mjesto od posebnog značenja. No, u radno vrijeme malo je šetača uz jezero. Nije stvar u tome da je kupnja privlačnija od prirode, jer je i šoping zona u centru grada, u kojoj su smještene prodavaonice najpoznatijih svjetskih dizajnerskih imena, prazna u radno vrijeme. Ne treba zaboraviti da je Zürich jedan od centara protestantizma u Europi još od njegova nastanka. Odmah iza privrženosti Bogu, kod protestanata stoji privrženost radu. Katkad je teško razlučiti čemu su više privrženi. U gradovima u kojima je mnoštvo nezaposlenih, a ni religija ne stavlja rad i štednju u središte čovjekova ovozemaljskog postojanja, ulice su uvijek pune. Putujući svijetom, to je lako zapaziti.
Zürich je grad u kojemu je manjak radne snage kroničan pa u njemu živi mnoštvo stranaca. Ukupno 30 posto stanovnika Züricha su stranci. Najviše ih je iz Njemačke, što ima smisla kad se uzme u obzir da je Zürich u dijelu Švicarske koji pripada njemačkome govornom području. Drugi su po brojnosti Albanci, treći Talijani, a zatim slijede Hrvati, Srbi, Španjolci, Portugalci, te ima nešto malo Engleza. Prisutnost stranaca dovela je i do promjene religijske slike grada, pa su katolici s 33 posto u većini. Značajno se povećao i broj onih koji se ne vežu ni uz jednu religiju. No, bez obzira na vjeru, i stranci su u Zürichu prihvatili protestantsku radnu etiku, vjerojatno stoga što su za svoj rad dobro plaćeni.
Zürich je ipak grad banaka. Da, njegov je stari grad zanimljiv, ali snaga mu leži u novcu i zlatu pohranjenom u trezorima banaka. Duboko u podzemlju nalaze se trezori sa zlatom. Koračajući ulicama nedaleko od jezera, posjetitelj kao da osjeća to golemo bogatstvo pohranjeno pod zemljom. Možda upravo pod njegovim nogama.
Veći dio novca kojim danas raspolažemo ne postoji u obliku novčanica ili kovanica, na što smo navikli. Pretežiti dio novca koji kola svijetom postoji samo u digitalnom obliku. U obliku elektroničkog zapisa na tvrdim diskovima. Kad na putovanju nešto kupimo kreditnom karticom, naš trošak putuje elektroničkim putem do naše banke. Plaća nam je "sjela" na račun opet elektroničkim putem, račun za kreditnu karticu platili smo elektroničkim putem. I banka koja nam je izdala karticu prodavaonici u inozemstvu plaća elektroničkim putem. Novac koji posjedujemo nisu negdje spremljene novčanice, nego obični digitalni zapis. No, to ne znači da su novčanice nestale, iako je svima jasno da su stvar prošlosti. Nije nestalo ni zlato, jedan od najstarijih oblika plaćanja. U züriškim restoranima ili prodavaonicama posjetitelj neće vidjeti žene s mnogo zlatnog nakita, no zato će ih vidjeti, primjerice, u Pakistanu.
Postoje dvije vrste zlata: zlato bogatih zemalja i zlato siromašnih zemalja.
U bogatim zemljama zlato je u trezorima, u siromašnima ono je na ušima, rukama i nosnicama njihovih stanovnika. Zlato je najčešći oblik štednje u politički nestabilnim zemljama poput Pakistana. Kod spomena Pakistana kao zemlje u kojoj je zlatni nakit najtraženiji oblik štednje, valja reći kako je od osnutka te zemlje svaki njezin premijer političku karijeru završio nasilnom smrću, ubijen u atentatu ili smaknut po kratkom postupku. Tko je u vrijeme Saddama Husseina u Iraku štedio u iračkim dinarima, nagrabusio je, tko je štedio u zlatu, mogao je opstati. Zlato je u siromašnim zemljama putujuće. Umre li netko, njegovim se zlatom plaća pogreb, zlatom se plaćaju ženidbe, rođenja i putovanja. Putnik koji otputuje u Indiju vidjet će puno zlata na Indijkama. Zlato u siromašnim zemljama nikad ne miruje, stalno je u mijeni i pokretu. Plati li netko putovanje do Mumbaija zlatnom ogrlicom, ta će ogrlica možda biti pretopljena, od nje napravljene rinčice, pa tako dođe na nečije uši i završi u Nepalu.
Zlato u bogatim zemljama većim dijelom miruje u obliku poluga pohranjenih u trezorima. Veliki dio zlata bogatih zemalja pohranjen je u podzemnim trezorima švicarskih banaka i nikada se ne miče iz njih. Zürich je grad zlata, zlata koje se u tišini, bez pitanja odakle stiže, sprema u podzemne trezore. Zlato su tu pohranili poneki od najbizarnijih, ali i najokrutnijih likova 20. stoljeća, od nacističkih glavešina, svrgnutih komunističkih vlastodržaca, afričkih diktatora, pa sve do modernih mafijaških narkobosova. No, u Zürichu se o tome ne govori. Govori se o švicarskoj čokoladi i točnosti švicarskih satova.
Izvor: Travel
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
