Tramvajska postaja gledana iz daljine prilično je bezoblična, bezbojna. Ljudi na njoj stapaju se u dosadnu sivu sliku. Iako nas mediji redovito izvještavaju o bojama koje treba nositi određene sezone, čini se da je stvarnost posve drugačija. Od boja ni traga.
 |
| Foto: Travel |
Pogled s gornjega kata nekog od trgovačkih centara također će nam pokazati uzgibanu rijeku sivog. Mediji nas zasipaju porukama, televizijskim snimkama i fotografijama, gotovo nam naređujući što i kada moramo nositi i kako lijepo izgledati. Kako pametniji popušta, najčešće ih slušamo, odlazimo u trgovačke centre, vraćamo se kući ruku punih vrećica s novim modnim potrepštinama, no u konačnici opet postajemo dio, s aspekta boje, prilično deprimirajuće gomile.
 |
| Foto: Travel |
Krene li putnik kopnenim putem prema Aziji, već od Uzbekistana počinje, kad je riječ o odjeći, nezaustavljiva simfonija boja. I dok su boje u Europi nešto 'neozbiljno', primjereno isključivo godišnjem odmoru, u Aziji boje su svakodnevica. I naoko 'ozbiljni' Japan pršti od boja. Čak kad su odjeveni u školske odore, poput učenica iz Malezije na našoj slici, prizorom dominira boja. Jedan od uzroka mogao bi biti i u antičkom naslijeđu koje je baštinila Europa.
 |
| Foto: Travel |
Naime, u antičkoj Grčkoj i Rimu postojali su zakoni prema kojima su prostitutke morale nositi šarenu odjeću kako bi se razlikovale od poštenih građanki. Te je odredbe preuzela kršćanska Europa, pa sve od srednjeg vijeka do početka 19. stoljeća postoje zakoni koji određuju prostitutkama nošenje odjevnih predmeta uglavnom jarkih boja, kako bi bile prepoznatljive te kako muški dio populacije ne bi snubio na blud ćudoredne građanke, koje su se tijekom stoljeća najčešće odijevale ili u crno ili u zagasite boje koje ne uzbuđuju mušku maštu. Svjedočanstvo te podjele danas se nalazi na zidovima europskih muzeja. No, iako danas nema zakona koji bi određivali boju odjeće, duboki tragovi ipak su ostali u kulturnom kodu europskih naroda. Mali kulturni detalj koji Azija nije upoznala.
Izvor: Travel
|