Zatvorenici ni u najluđim snovima nisu mogli sanjati da će se jednoga dana turisti na Golom otoku goli sunčati na plažama, a ronioci fotografirati škarpine pod morem.
Vizura surova kamena otoka, sa zastrašujućim Velebitom koji se nadvija nad njim, u suprotnosti je s nježnim pješčanim rapskim obalama. Kad se Golom otoku priđe sa zapadne strane, dugi, masivni mol ispred borove šume i ruševina odaju dojam da su tu znali pristajati i mnogo veći brodovi od ovih današnjih, turističkih. Trajekt Jurjevo, brod duhova, mnogima posljednji transport u pakao, zamijenili su neki posve drugi brodovi. Na molu tusta Njemica obnaženih grudi i njezin suputnik lagano hrču pod suncobranom, dok se desetak metara dug, sjajan Sun Seeker, ovlaš privezan, lagano njiše na valovima. S druge strane mola mi, pristigli s Raba u gumenom gliseru i opremljeni najmodernijom ronilačkom opremom, zaranjamo oko hridi. Koliko je ironije i suprotnosti u tim slikama!
Nekada najzloglasnija tamnica ovog dijela Europe – Goli otok, na kojemu su život ostavile tisuće zatvorenika mnogih naroda i vjera, danas je negdje između ideja i protesta; ni na nebu ni na zemlji. Od Prvog svjetskog rata, kada su Habsburgovci prvi shvatili prednosti prirodne zaštite morskih struja i na otok smjestili ruske zarobljenike, do tihoga kraja 30. prosinca 1988., zatvorenici ni u najluđim snovima nisu mogli sanjati da će se jednoga dana turisti goli sunčati na plažama, a ronioci fotografirati škarpine pod morem.
Da apsurd bude veći, na Goli otok krenuli smo unajmljenim gumenjakom iz ronilačkog centra Andy, koji je u vlasništvu stranca. Znali smo da je taj otok bivša kaznionica, no ne puno više od toga. Pretražujući hrvatski internetski prostor, pronašao sam samo nekoliko tekstova o Golom otoku i nisam naišao na mnogo informacija, osim da je to omiljeno izletište turista s Raba i Krka.
Ideju o tome da bi otok trebalo pretvoriti u hotelsko naselje resortskog tipa, što bi na neki način bilo ekonomski najlogičnije, brzo je zasjenila činjenica da je ovdašnja klima pregruba i da je premalo lijepih dana da bi to bilo isplativo. Ideja o lovištu čini mi se morbidnom. Lov na divlje svinje po otoku na kojemu su desetljećima lovili i ubijali zatvorenike ipak je malo previše za moj ukus. Umjetnička kolonija? Kazalište? Za koga? Da me je netko pitao prije posjeta Golom otoku, možda bih mu rekao drukčije – da su sve to dobre ideje, no nakon šetnje otokom donekle sam shvatio monstruoznost objekata i ideologija koje su opravdavale zakonito nasilje.
S vedrije strane, ronjenje je bilo odlično. Bogatstvo flore i faune podmorja rijetko je na ovom dijelu Jadrana, gdje su najbolje ronilačke lokacije već dugo opustjele nakon najezdi lovaca i turista. Otok svakako treba posjetiti i prošetati se kroz opustošeno naselje. Po ne znam koji put uvjerio sam se da smo mi Hrvati sami sebi najveći neprijatelji.
Građevine su opljačkane i devastirane do najsitnijih detalja, čak su skinute pločice sa zida i iščupani električni kabeli iz zidova. Nisu to učinili turisti poput onih Nijemaca sa Sun Seekera, to smo ukrali mi sami sebi i tako se udaljili od mogućnosti da to stratište ideja i ljudi jednoga dana bude pretvoreno u muzej. Ovako kako danas izgleda može se samo srušiti, što bi možda i bilo najbolje za cijeli otok. Goli otok ipak nije hrvatski Alcatraz, kako ga vole zvati prodavači izleta u Baškoj. Iako je istina da je na kraju svojeg postojanja udomljavao i obične kriminalce, Goli otok ipak ostaje simbolom idealizma i slobode, i to ne samo za Hrvate.
Usred ljepota hrvatskog Jadrana, Goli otok stoji kao potpuna suprotnost intenzivnom životu otoka u okruženju. Osim kafića na glavnom molu, u kojemu se posjetitelji mogu osvježiti i pojesti obrok liganja ili ćevapčića, na otoku nema ničeg drugog i samo je destinacija za dnevne izlete.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
