"Buenos días. Cómo están? (Dobar dan. Kako ste?) Tienen permiso para filmar?" (Imate li dozvolu za snimanje?), pitaju nas vojnici gledajući u kameru na stativu kojom smo moja suputnica Jasmina i ja snimale događaje tijekom sajmenog dana u kolumbijskome mjestu Silviji.
Pristojno smo odzdravile, odgovorile da smo dobro, a nakon pitanja o dozvoli "zaboravile" da razumijemo španjolski, pa smo počele kolutati očima i pokušavati konverzaciju prebaciti na engleski jer to im je slaba točka. S njihove je strane uslijedilo niječno kimanje glavom i smijeh. Led je probijen, a muško-ženski odnosi prevladali su službeni dio. Sljedeće pitanje koje su nam postavili bilo je: "Soltere?", što bi značilo "jesmo li slobodne". Nitko sretniji od njih kada smo rekle: "Sí." "Pa jesmo li zgodni?" nastavili su s pitanjima. "Síííííí". Nakon toga uslijedilo je fotografiranje i upoznavanje s uniformiranim muškarcima koji su samo pristizali. "Vrata" su nam bila otvorena.
Svakog utorka u mjesto Silvia s okolnih se planina spuštaju Indijanci naroda Guambianos i prodaju svoje poljoprivredne proizvode – povrće, voće, cvijeće i stoku, te kupuju sve što im treba. U Silviju smo stigle rano, rasklimanim malim autobusom iz Popayana, bijeloga kolonijalnoga grada na jugozapadu Kolumbije, udaljenog oko 60 kilometara od Silvije. Jutro je bilo hladno, mjesto je, naime, smješteno na oko 2600 metara nad morem. Uličice su pune Indijanaca u indigoplavim ogrtačima. Drže se u grupicama. Lica su im ozbiljna, osmijesi rijetki, osim kod djece. Žene hodajući namotavaju vunu od koje pletu svoje efektne ogrtače i muške suknje. I muškarci i žene odijevaju se tradicionalno i za odlazak na polje i u selo, samo što se za polje koristi starija odjeća, a za selo novija. Mušku odjeću čini bijela pamučna košulja, siva i crna ruana – marama kojom se može obaviti cijelo tijelo, pusteni šešir, plava suknja koju obaviju oko struka i pričvrste opasačem, te čizme ili cipele. Dodatak može biti šareni vuneni šal.
Žene odijevaju crne suknje, jednobojne košulje i plavu vunenu maramu. One se obično nakite nevjerojatnom količinom ogrlica od bijelih perlica, koje mogu težiti i nekoliko kilograma, a često znaju nositi pustene šešire. Mladenci imaju posebnu odjeću. Mladenka nosi bijelu vunenu suknju i crvenu ruanu, dok je muškarac u uobičajenoj suknji, ali stavi bijelu ruanu. Također je običaj za ceremoniju staviti posebnu vrstu šešira.
Kako se ne vole fotografirati, izbjegavaju nas. No, upoznajemo mladu Indijanku Doru Antoniju, koja nam je pravila društvo u obilasku i snimanju tržnice. Ogladnjele smo pa smo sjele na drvenu klupu uz stol pokraj kojega se u zasebnim loncima kuhala juha, krumpir, riža, povrće i meso. Takav način prehrane najjeftiniji je, možete se najesti za pet do deset kuna. Antonija nam je ispričala da želi studirati medicinu kako bi pomogla svome narodu, no njezina obitelj nema dovoljno novca. Nastavili smo šetati tržnicom, pod stolovima prepunim voća, povrća i tek ispečenih empanada spavala su djeca ili se odmarali odrasli, drugi su, pak, mijesili tijesto, prenašali rezano cvijeće, razgledali patuljaste svinje. Trgnulo nas je klicanje "Croacia, Croacia!" nakon dolaska među prodavače krumpira i sladora od šećerne trske. Vijestima nije trebalo dugo da se prošire. Vojnici su u tom pogledu bili učinkoviti.
Guambianosi su jedna od najtradicionalnijih indijanskih skupina u Kolumbiji. Ima ih oko 12.000 i žive na zapadnim padinama kolumbijskih Anda, u okrugu Cauca, a njihova najveća zajednica je u općini Silvia. Govore vlastitim jezikom wan. Žive od poljoprivrede, uzgajaju kukuruz, krumpir, kavu, ulluco (vrsta američke gomoljike), grah, kupus i bob. Obitelji imaju jednu do dvije krave i kokoši. Grade kuće od ilovače pomiješane sa slamom (adobe), s temeljima od kamena ili opeke i slamnatim krovovima. Temelj društvenog života su zajednice – kućanstva u kojima obično živi najuža obitelj, to jest otac, majka i djeca. No, česte su i snahe, unuci te roditelji udovci. Za Guambianose zemlja je majka, a murnbik je guambianski iscjelitelj. On biva izabran među djecom i odmalena odgajan kako bi mogao ostvariti komunikaciju s duhovima. Obavlja ceremoniju pročišćenja zvanu pishimaruk.
Vrijeme je polako praznilo tržnicu i mjesto od ljudi, pa smo i mi sjele u autobus koji nas je odveo u drugi svijet, u Popayán. Maestro Diego Arenas Aguilar podignuo je trubu bliže ustima, stopalom je udario takt i povikao: Vamos! Deset glazbenika zasviralo je u bubnjeve, gitare, klavijature, trube, udaraljke. S prvim ritmovima latinoglazbe tijela trojice pjevača počinju se izvijati. Oči su im sklopljene, usne razvučene u osmijehe, lica blažena. I dok uživaju potpuno predani glazbi, nemoguće je ne vidjeti i ne osjetiti njihovu strast, koja svakog tko se nađe u blizini ponese u trenu.
Te smo večeri dugo šetale ulicama Popayána kada smo uskoro nakon odluke da krenemo na spavanje začule glazbu. Vratile smo se korak, dva, pa spustile kvaku na drvenim vratima kroz čiji je izduženi stakleni otvor prodiralo žuto svjetlo. Zvuk glazbe potekao je pustom ulicom. Mala prostorija bila je puna muškaraca različite dobi koji su svirali, pjevali i plesali. Proba banda, zapravo svirka za srce i dušu. Večer smo s dvojicom glazbenika nastavile uz ritam salse u afro-klubu "La Iguana". Crne, sjajne i duge kose plešu zajedno sa ženama bujnih grudi, raskošnih pozadina u nevjerojatno uskim trapericama i kratkim suknjama, koje se, odlučnih crta lica, vatreno i izazovno privijaju uz muškarce s ritmom u krvi. Plešu salsu, merenge, kumbiju, rumbu..., sviraju i pjevaju. Pasión, amor i música – to je Kolumbija. Strast u pogledu kojim muškarac gleda ženu izravno u oči. Ljubav u toplom smiješku i mekom krilu žena. Glazba uvijek i svuda.
Četiri su sata nakon ponoći, u naš hotel voze nas Diego i Fernando u nekom starom tipu automobila. Nismo uspjele ni sjesti na stražnje sjedalo, a glazba je već bila puštena i boca vina izvučena ispod suvozačeva sjedala. Tek potom Fernando je upalio motor, stavio mjenjač u prvu, povukao iz boce i krenuo. Problema s policijom nema, kažu, u to su doba čuvari reda već dobrano pijani. "To je ovdje tradicija", objašnjava nam Diego, "a ne hir mladosti." Diego je u srednjim četrdesetima, a Fernando u nježnim tridesetima.
Diega smo sljedeće večeri slušali u crkvi. Pjevao je zdesna djevojci u bijelom i njezinu muškarcu. Pod je bio posut laticama ružičastih ruža. Vjenčanja su nas pratila i sljedećeg dana. Pljesak se orio iz crkve pokraj koje smo prošle u potrazi za otvorenom pekarnicom. Nismo je našle, bila je nedjelja, a tada se ne radi. Pred crkvom je bio svijetloplavi kabriolet s buketom šarenih ruža nad stražnjim sjedalima, a uskoro je uslijedila izložba dekoltea i mirisi muških parfema. Uzvanici su sretni par dopratili do kabrioleta, u kojemu je on neko vrijeme stojeći pozirao fotografima, dok se kum ogledao u haubi i rukavom s nje brisao mrlje. Bujna poprsja u trajnoj su modi. U prodavaonicama se nude samo dobrano podstavljeni grudnjaci i s dodatnim tekućim umetcima. Da bi se uklopila i dobro osjećala u tom podneblju, Kolumbijci su popunili i dekolte Da Vincijeve "Mona Lize" koja se pojavljuje u reklamama i na najavama televizijskih emisija.
Kroz cijelu Kolumbiju upoznavale smo krasne ljude, djevojke i mladiće, žene i muškarce, starce, koji su nas obasipali gostoprimstvom, toplinom, smijehom, iskrenom znatiželjom i, naravno, glazbom, jer malo tko ovdje ne svira, ne pjeva i ne pleše. Među Kolumbijcima sam provela vrijeme i ljuteći se na neke njihove osobine, učeći prihvatiti ih i voljeti takve kakvi jesu. Malobrojne strance koje smo sretali preneražavala je njihova nedjelotvornost, iznad svega njihova ponekad izluđujuća netočnost. "No hay problema" (Nema problema), čest je odgovor u raznim situacijama. Teško je tamo dobiti konkretan odgovor. Pitanje na koje treba odgovoriti sa "da" ili "ne" pokušat će prečuti i ne obazirati se na ponovljeni upit. Riječ koju ni jedan stranac ne može ne naučiti je mańana – sutra, a znači i jutro. Kad god je to moguće, današnji posao odgađa se do mańane.
Uz sveprisutnu glazbu, i hrana je u Kolumbiji ono što okuplja obitelji, prijatelje, simpatije i strance. Kolumbijske ulice nezamislive su bez štandova s hranom. Popayán je daleko poznat po empanadas de pipian, empanadama od krumpir-pirea i kikirikija, koje se jedu u "La Fresi". Za nas zapadnjake atmosfera prošlih vremena. Jednostavna pravokutna prostorija svijetlih zidova, s običnim stolovima i stolcima. Djevojka u bijeloj pregači skuplja narudžbe i donosi crne keramičke posude pune žutih empanada i crvenoga ljutog umaka. Starija žena pri dnu prostorije mijesi tijesto, razvlači ga u kružne oblike čije polovice puni nadjevom i preklapa preostalom praznom polovicom tijesta. Rubove treba dobro spojiti. Ukusne su. Lijepo nam je u tom Popayánu. No, jača je želja za pokretom, pa site nastavljamo dalje.
Izvor: Travel
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
