"Imam tri brata i četiri sestre. Svima su roditelji izabrali muževe i žene. Nisu se vidjeli prije vjenčanja, ali svi su sretni, za razliku od Europljana koji se stalno razvode. Mi to ne razumijemo", kaže mi Paras, student iz Jaipura, glavnoga grada indijske države Rajasthan. U Parasovu domu živi čak trideset dvoje ljudi i svi novac koji zarade daju majci, koja njime raspolaže. Otac se bavi iznajmljivanjem slonova. "Zašto bi netko trebao slona?", naivno pitam. Naravno, za vjenčanje, najvažniju proslavu u životu jednog Indijca.
U studenom i prosincu sezona je vjenčanja, a najbolje vrijeme za obred izabire astrolog, koji ima važnu riječ i pri odabiru bračnog partnera. Ako se horoskopi ne podudaraju u dovoljno točaka – ništa od braka.
Indijom luta mnogo zapadnjaka u indijskoj odjeći, traže gurue i neki svoj smisao daleko od konzumerističkog društva. Indijska, pak, mladež sanja o Europi i SAD-u. Unatoč tome, još uvijek su spremni podvrgnuti se obiteljskoj odluci i u tako važnom i dugovječnom pitanju kao što je odabir bračnog partnera. S obzirom na to da Indija ima jednu od najnižih stopa razvoda u svijetu, ta odluka za većinu njih zaista vrijedi dok ih smrt ne rastavi.
Moj prijatelj Kiran se ženi
U Uttar Pradeshu, jednoj od većih indijskih država koja graniči s Nepalom, na visini od dvije tisuće metara nalazi se gradić Naini Tal. Nastao oko jezera, popularno je ljetovalište indijskih turista, a nekad je britanskim kolonizatorima služio za bijeg od vrućina u nižim predjelima.
U studenom je mjesto pusto. Hladan vjetar donosi miris Himalaje. Ipak, mir razbija glasna glazba iz pokrajnje ulice. Skupina uniformiranih svirača puhaćih instrumenata predvodi kolonu. Slijedi ih desetak žena u tamnocrvenim sarijima i s velikim zlatnim kolutovima u nosu koje energično slijede ritam. I ostatak kolone ljulja se u ritmu bučne glazbe.
"Moj prijatelj Kiran se ženi", objašnjava mi fotograf Vijay i poziva da se pridružimo koloni. Iza kolone slijedi automobil okićen cvijećem i s natpisom "Kiran se ženi s Manikom". U njemu se vozi mladoženja. Kolona mladoženjine obitelji, slično kao u Hrvatskoj, ide po mladu.
Iako je put kratak, u povorci se pleše gotovo dva sata. Na mjestu vjenčanja obavljaju se obredi pozdravljanja mladenkina oca s mladoženjinim ocem, zatim slijedi večera, a tek na kraju sama ceremonija vjenčanja, kada se pojavljuje i mlada.
"Brak je dogovoren. Kiran je prvo vidio fotografiju, a nakon toga su se jednom susreli prije vjenčanja", doznajem od Vijaya. Ceremonija je duga, obavljaju se mnogobrojni hinduski obredi, a vodi je svećenik brahman. Mlada cijelo vrijeme gleda u pod, a Kiran izgleda kao da se dosađuje. Na kraju večeri oni također razmjenjuju prstenje.
Sljedećeg dana vjenčanje se nastavlja. Mladenci provode dan u posebnoj prostoriji, gdje sjede na okićenim sjedalicama na podiju, a obitelj ih dolazi blagosloviti i čestitati im. Ostali svatovi jedu i plešu u drugoj prostoriji. Vjenčanje je mnogo zabavnije za obitelj nego za mladence, čini se, iako nitko ne pije alkohol. "Ovakvo je vjenčanje tradicionalno za ovu regiju Kumaon", kaže Vijay.
Varanasi, stariji od povijesti
Nakon spuštanja s kumaonskih brda odlazim u Varanasi, jedan od najsvetijih hinduističkih gradova. "Varanasi je stariji od povijesti, stariji od tradicije, stariji čak i od legendi, i izgleda dvaput stariji od svih njih zajedno", tako je Mark Twain pisao o ovom gradu u koji hindusi dolaze umrijeti i gdje im tijela spaljuju na obali svete rijeke Ganges.
Ipak, nisam ovamo došla zbog smrti, nego upravo suprotno. Pozvana sam na još jedno vjenčanje. Ovo će trajati čak pet dana. Većina vremena zapravo je druženje obitelji i prijatelja koji pristižu iz raznih krajeva Indije i okupe se jedino prigodom vjenčanja.
Glavna ceremonija predviđena je za 24. studenog, noć punog mjeseca. Raspored zvijezda navodno je jako povoljan u noćima punog mjeseca pa se cijeli dan ženidbene povorke šeću gradom.
Vjenčanja ništa ne može omesti, pa čak ni teroristički napad na Varanasi koji se zbio samo dan prije, ali nije nimalo pomutio pripreme. Eksplodirale su tri bombe i poginulo je desetak ljudi, ali Indijci ne dopuštaju da išta omete ono što su zvijezde odobrile.
Ovom je mladoženji 26 godina, inženjer je elektrotehnike i radi daleko od obitelji, u Delhiju. Mladoj su 24 godine i softver inženjerka je. Ipak, i ovaj je brak dogovoren, doznajem od Anupama, mladoženjina brata. Riječ je o imućnoj i vrlo obrazovanoj obitelji, ali tradiciju ništa ne može promijeniti.
"On se nije htio još ženiti", kaže mladoženjin prijatelj Shailendra. "Pa zašto nije rekao 'ne'? Nije ovisan o roditeljima, čak ni ne živi s njima", naivno pitam. "Roditelji su tako htjeli, a on poštuje njihove želje. Indijcima je brak više partnerstvo kojim će zaslužiti dobru karmu za sljedeće živote", objašnjava Shailendra i istodobno me uvjerava da će on sam odabrati suprugu i da nisu svi indijski brakovi dogovoreni.
Novine su pune oglasa "Traži se mlada/mladoženja". Često se traži osoba točno određenog zanimanja iz određene regije. Sasvim je uobičajeno da obitelj, na primjer, liječnice traži supruga liječnika za nju. U oglasima se navodi i datum rođenja radi izračunavanja horoskopske podudarnosti. Također, mnogi Indijci koji žive u inozemstvu još uvijek traže bračne partnere na ovaj način.
Moderne tehnologije također su upregnute, pa se bračni partner danas traži i preko specijaliziranih web-stranica.
Na vjenčanju u Varanasiju prilaze mi mnogobrojni rođaci. Zanima ih otkud sam, koliko imam braće i sestara, koje sam religije i, naravno, jesam li udana. Ono što će strancu odobriti članu vlastite obitelji nikako ne bi. Imati 27 godina i ne biti u braku, na primjer.
"Moja kći govori da se ne želi udati. Ja je puštam da govori što hoće, ali čim završi studij, naći ću joj muža, što god ona mislila o tome", rekao mi je jedan od mladoženjinih rođaka Pradap. Vjenčanje se smatra ritualnim darivanjem u kojem otac daruje svoju kćer drugoj obitelji. U jednom od obreda otac mlade izjavom potvrđuje da je to doista njegova kći i da je on daruje mladoženji.
 |
| Foto: M. Kelava - Travel |
Astrolog je izračunao da je tri sata ujutro najpovoljnije vrijeme za vjenčanje ovog para, pa se obredi odvijaju cijele noći. Mladenci djeluju vrlo umorno, a i gosti posustaju. Samo su svećenici orni i nadglasavaju sve pjevanjem sanskrtskih stihova o prijateljstvu i cjeloživotnom partnerstvu.
Držeći jedan drugoga za odjeću, mladenci sedam puta obilaze oko vatre. Svaki krug predstavlja blagoslov – hranu, snagu, obilje, sreću, djecu, stoku i odanost. Mladenci su ovim obredima transformirani. On predstavlja Vishnua, a ona Lakshmi, božicu obilja. Postaju čuvari života.
Druga strana medalje
Prekrasni sariji, očaravajuće mladenke, obilje iskazano na vjenčanju katkad ima i drugu stranu. Obitelj djevojke je ta koja ima obvezu davanja miraza. Statistike su crne i neumoljive te govore da je oko sedam tisuća smrti godišnje povezano s mirazom. Obitelj mladoženje na dan vjenčanja često traži više od dogovorenog. Dnevne novine poput Times of India i Hindustan Timesa izlaze na engleskom jeziku, pa i stranci mogu lako ući u svijet crne kronike na indijski način.
Na dan vjenčanja dviju sestara s dvojicom braće obitelj mladoženja zatražila je uz dogovorene skutere još i automobil. Došlo je do oružanog sukoba dviju obitelji. Tri su osobe smrtno stradale. Mladoženje su se vratili u svoje selo bez mladenki, piše tako u studenom Hindustan Times.
Osim miraza, i troškovi vjenčanja visoki su za obje obitelji. U velikim gradovima prosjek je potrošiti oko dvanaest tisuća dolara. Za mnoge obitelji to je svota koja ih baca u dugove za mnoge sljedeće godine.
Obitelj djevojke gubi kćer i uz to mora dati miraz, dok mladićeva obitelj ima sina koji će ostati u obitelji, brinuti se za roditelje kada ostare i još dobiti miraz uz mladu. Nije čudno da je daleko poželjnije da se u obitelji rodi sin nego kći, pa je najvažnija obveza udane žene roditi sina.
Ako muž umre prije žene, od udovice u višim slojevima društva očekuje se da se ne udaje ponovno. Udovice su u raznim slojevima društva drukčije tretirane. U siromašnijim obiteljima žena se ne može vratiti svojoj obitelji, a ako nije imala djecu, muževa obitelj često je više ne želi, pa joj preostaje ulica i prošnja. U prošlim stoljećima udovice bi žive zapalili zajedno s muževim tijelom, a taj se čin nazivao "sati". Takva je praksa zabranjena, ali još se uvijek katkad događa. U nekim se hramovima mogu vidjeti slike žena na lomači koje štuju poput svetica.
Iako su kaste službeno nepostojeće, raslojenost indijskog društva i dalje je velika. Stranac će puno lakše upoznati sve slojeve društva nego neki Indijac. Dok strankinja može jedan dan biti pozvana na vjenčanje imućne obitelji, a sljedeći dan sjediti u vlaku u vagonu trećeg razreda i dijeliti hranu sa siromasima, za Indijce je takvo preskakanje društvenog položaja nezamislivo. Ipak, oni sve to prihvaćaju i ne čini se da itko čini mnogo da unaprijedi svoj društveni položaj. Tako se i vjenčanja najčešće odvijaju unutar vlastitog kruga, a potraga za bračnim partnerom izvana nalikuje na potragu za novim automobilom. Pravo zanimanje, pravi roditelji, pravi saldo na bankovnom računu, pravi horoskopski znak? O.K., uzimam!
"Nije baš tako loše. Svi su sretni. I moj prijatelj je sretan. Samo je umoran od dugačkih obreda pa ne izgleda tako", ispraća me Shailendra na odlasku s indijskog vjenčanja.
Nakit
Dok će žene u Europi najčešće izabrati bijelu vjenčanicu, Indijke na dan vjenčanja odijevaju crvene, bogato ukrašene sarije. Kako vjenčanje bez nakita nije indijsko vjenčanje, uz sarije nose i mnogo nakita. Nakit je uglavnom zlatni, a ima i estetsku i ritualnu funkciju. Nošenje nakita trebalo bi ženi osigurati moć i autoritet, kao i ljepotu.
Najuočljiviji i za nas najneobičniji dio tradicije je prsten u nosu, koji se naziva nath i sastoji se od velikog zlatnog prstena i lanca koji se zakopča u kosu. Sve je od zlata jer je ono u indijskoj kulturi tradicionalni simbol bogatstva i obilja. Kao i na Zapadu, zlatno prstenje nose i mlada i mladoženja i ono simbolizira brak. Na indijskim vjenčanjima simbol braka je i mangal sutra ili thaali (maleni zlatni ukras koji se nosi na ogrlici). Trenutak kada mladoženja veže mangal sutru oko vrata mladoj važan je trenutak ceremonije. Mangal sutra može biti raznih oblika i veličina, a Hindi često izabiru ukrase u obliku bogova Vishnua ili Shive.
Na sjeveru Indije prstenje na nožnim prstima moraju nositi sve udane žene, a mlada tradicionalno od svoje majke na dan vjenčanja dobiva i niz narukvica koje se nazivaju chura i koje čuva do kraja života.
Kao dio vjenčanih običaja, na čelo mlade, na mjesto gdje se kosa razdvaja, stavlja se prah kumkum. Crvena boja kumkuma određena je bojom krvi. Ta tradicija potječe od nekadašnjih rituala žrtvovanja života božici Devi. Prah kumkuma ili sindoora nose svi Indijci i Indijke, ali ga, za razliku od vjenčanja, stavljaju na čelo iznad obrva, na mjesto šeste čakre ili trećeg oka. Takav se ukras naziva bindi ili tilak, a trebao bi štititi od zlih demona i čuvati energiju. Danas je bindi postao modni ukras i može se kupiti u raznim oblicima, čak i kao naljepnica koja se samo lijepi na čelo.
Izvor: Travel
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
