Futuristički projekt Centra Pompidou dovršen je 1977. kao osmrtnica staroj Europi, a pozdrav novoj. Europi bez granica. 30 godina nakon izgradnje i dalje fascinira posjetitelje.
Ovo djelo arhitekata Piana i Rogersa jest i svojevrsni arhitektonski završetak industrijske ere, u kojoj su dominirali strojevi i tvornički dimnjaci, te najava digitalnog doba.
Rafinerija nafte, gomila vodovodnih cijevi – samo su neki od epiteta kojima su protivnici projekta Centra Pompidou u Parizu u siječnju 1977. komentirali njegovo otvaranje. Danas je Beaubourg ('Bo-bur'), kako ga Parižani popularno zovu, turistička atrakcija francuske metropole. No, njegovu su izgradnju pratile žestoke polemike, pa i svađe među Parižanima.
Centar Pompidou izgrađen je na mjestu nekadašnjih tržnica u središtu grada. Taj kompleks tržnica ovjekovječio je Emil Zola u romanu Trbuh Pariza. Za mnoge Parižane to je bio jedan od simbola grada, pa je nagovještaj da će na mjestu tržnica izrasti centar za kulturu bio hereza.
Richard Rogers
Rođen je 1933. u Firenci. Školovanje je započeo u Londonu, a diplomirao je 1962. na Yale School of Architecture. Godine 1981. britanska mu je kraljica dodijelila plemićki naslov. Uz Centar Pompidou, koji je projektirao s Pianom, Rogers je autor i drugih značajnijih djela. Autor je projekta Tornja 3, koji u New Yorku treba zamijeniti nebodere blizance World Trade Centera srušene u terorističkom napadu. Uz Normana Fostera jedan je od najpoznatijih živućih britanskih arhitekata, a 2007. dobio je Pritzker Architecture Prize.
Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća raspisan je međunarodni natječaj za projekt novog centra za kulturu, na koji su se javila najbolja imena svjetske arhitekture. U tom trenutku u svijetu nije bilo većeg izazova za arhitekte. Nije se radilo o hiru šeika kojega je raspametilo naftno bogatstvo pa se razmeće dolarima s projektima koji bi slobodno mogli ući u antologiju kiča, riječ je bila o Parizu, gradu čije su ulice, trgovi i pročelja knjiga povijesti moderne građanske Europe. Gradnja modernih zgrada u središtu Pariza tada je, kao i danas, bila gotovo nezamisliva. Natječaj je završen 1971. i odabran je projekt čiji su autori bili talijanski arhitekt Renzo Piano i britanski arhitekti Richard Rogers i Sue Rogers, a u projektantskoj su ekipi bili i inženjeri Edmund Happold i Peter Rice. Vidjevši odabrani projekt, Parižani su, većim dijelom, bili šokirani. Autori su značenju riječi "arhitektura" dali novi smisao.
Projekt je izgledao nestvarno. Neke je podsjećao na dadaistička umjetnička djela iz 20-ih, a neke na besmisleni splet kanalizacijskih i vodovodnih cijevi. Neki su naprosto ostali bez riječi.
Renzo Piano
Rođen je 1937. u Genovi, gdje i danas živi i radi. Diplomirao je na Politehnici u Milanu. Od 1965. do 1970. stjecao je prva iskustva, da bi se 1971. udružio s engleskim arhitektom Richardom Rogersom. Zajedno su radili sedam godina. Beaubourg je njihov najznačajniji zajednički rad. Radio je samostalno i na brojnim drugim projektima. Poznati su njegovi radovi u Rimu, gdje je projektirao Parco della Musica, londonski neboder London Bridge, povijesni muzej u California Academy of Sciences. Projektirao je temeljni plan za obnovu berlinskog Potsdamer Platza. Godine 1998. dobio je najznačajniju svjetsku nagradu u arhitekturi Pritzker Architecture Prize.
Autori su izazvali zgražanje konzervativnih krugova, no ne treba zaboraviti da je projekt došao na valu kulturnih promjena koje su donijela studentska zbivanja iz 1968. godine. Demokratizacija kulture bila je jedna od krilatica pokreta francuskih studenata, koji je kao malo koje zbivanje promijenio sliku Europe. Futuristički projekt Centra Pompidou dovršen je 1977. kao osmrtnica staroj Europi, a pozdrav novoj. Europi bez granica. Djelo arhitekata Piana i Rogersa jest i svojevrsni arhitektonski završetak industrijske ere, u kojoj su dominirali strojevi i tvornički dimnjaci, te najava digitalnog doba.
Već će na prvi pogled pozornost posjetitelja na staklenom kubusu, koji je središnji dio Centra Pompidou, privući mnoštvo velikih cijevi. One nisu samo ukras nego imaju i funkciju. U cijevima od prozirnog pleksiglasa su pokretne stepenice za posjetitelje, u okomitim crvenim cijevima dizala, za klimatizacijske zračne sustave služe plave cijevi i tako dalje. Šarenilo cijevi daje projektu notu dječje zaigranosti.
Tisuće riječi, za i protiv, ispisano je u francuskim novinama kad je 1977. Centar Pompidou otvoren. Pariško modernističko čudo nije ostavilo nezainteresiranom ni svjetsku javnost. Rasprave o njemu vodile su se u medijima od Tokija do Moskve, od Kaira do San Francisca. Te su godine rijeke turista hrlile u Pariz vidjeti Centar Pompidou, koji je neodoljivo privlačio pozornost, bio za nekoga remek-djelo ili odbojna hrpa cijevi i stakla.
Pariški novinari koji su upozoravali konzervativnu javnost da ne donosi sud o futurističkom zdanju u središtu Pariza podsjećali su na to kako je jednaku odbojnost izazvao i Eiffelov toranj kad je izgrađen za Svjetsku izložbu 1889. Danas je Centar Pompidou ili Beaubourg, jednako kao i Eiffelov toranj, nezaobilazno mjesto prigodom posjeta Parizu.
No, nije samo arhitektura ono što privlači tisuće posjetitelja, program izložaba na najvišoj je svjetskoj razini. Zanimljiva je francuska administracija, jer ne samo da je natječaj za projekt bio svjetski nego je i prvi direktor Centra, koji je oblikovao njegovu izložbenu filozofiju, bio "stranac", točnije Šveđanin Karl Gunnar Vougt Pontus Hultén. Time je još jednom potvrđena ideja o novoj Europi bez granica. Hultén (1924.-2006.) smatran je jednim od najznačajnijih muzeologa 20. stoljeća. Pečat koji je on dao Centru Pompidou u razdoblju od 1974. do 1981., koliko je bio direktor Centra, svrstao je Beaubourg među najznačajnija mjesta u svijetu u području moderne umjetnosti.
Centar Pompidou dnevno posjećuje 17.000 posjetitelja. U njemu je, osim Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, i značajna biblioteka, a održavaju se i brojne, raznovrsne izložbe vezane uza sve oblike umjetnosti. Ostvarena je misao francuskoga predsjednika Georgesa Pompidoua, koji je 1969. godine rekao kako novi muzej treba biti središnje mjesto stvaralaštva, gdje će vizualne umjetnosti biti uz knjige, glazbenu umjetnost, film, fotografiju.
Iako je Centar Pompidou započeo s radom tek 1977., danas s 59.000 tisuća djela ima drugu kolekciju moderne umjetnosti u svijetu. Ispred njega je samo Muzej moderne umjetnosti (MOMA) u New Yorku. Godine 2006. osnovan je u Centru Pompidou Institut za istraživanja koji je posvećen digitalnoj eri umjetnosti.
No, Beaubourg nije mjesto gdje će posjetitelju čiji osnovni interes nije umjetnost biti dosadno. Nekadašnji prostor na kojemu su bile tržnice, koji baš i nije bio primjer idealne čistoće, danas je jedno od najzabavnijih mjesta u Parizu. S raznim uličnim zabavljačima, brojnim malim restoranima, knjižarama s izvrsnim knjigama, prostorima za djecu, prodavaonicama svega i svačega, Beaubourg je idealno mjesto za ručak u lepršavoj pariškoj atmosferi, ili za odmor. Na prostoru pred Centrom, koji podsjeća na čuveni "nagnuti" trg u renesansnoj Sieni, čuju se jezici i glazba sa svih strana svijeta. Prijepodnevna kava ispred Centra Pompidou opuštajući je doživljaj za vikend-putovanje.
Danas je Beaubourg postao dio gradskog tkiva Pariza. Iako je u pogledu arhitekture još uvijek neopisivo iznenađenje za posjetitelja kada ga prvi put ugleda, uklopio se u grad jednako kao Eiffelov toranj. Pariz je danas nezamisliv bez svoga Beaubourga, a stara tržnica ostala je sačuvana u Zolinom romanu.
U europskim je gradovima u posljednjih nekoliko desetljeća izgrađeno nekoliko futurističkih zdanja, koja ne zaostaju za Centrom Pompidou, no samo je on slavan širom svijeta. Možda i zbog toga što Beaubourg nije samo moderno zdanje nego i simbol novog doba. Rođen iz studentskog bunta na pariškim ulicama 1968., dio je nove Europe koja ne poznaje granice.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
