Beč, jedan od najljepših gradova svijeta, ima mnogo svojih lica. Poznato turističko odredište privlači turiste da se ponovno vraćaju u grad, da svaki put otkriju neko novo njegovo lice. Grad je poznat po mnogo čemu: galerijama, dvorcima, velebnim građevinama, parkovima, Prateru, predbožićnom ugođaju, koncertima, izložbama… Sve su to magneti koje svake godine pohode doslovce horde turista, no Beč ima i jedno svoje lice koje mnogi samo okrznu za svoga boravka, a to su bečke kavane. Tradicija kavana počela je u Beču, raširila se u Prag i diljem monarhije K&K, pa je tako došla i do nas.
Kava je u Beč stigla zajedno s drugom turskom opsadom grada 1683. Nakon povlačenja Turaka pronađena je vreća neobičnih plodova za koje se smatralo da je hrana za deve. Kralj Jan III. Sobieski predao ju je svome časniku i prevoditelju Georgu Franzu Kolschizkyju, koji je od zarobljenika doznao što je to i koji je otvorio prvu kavanu. Posao nije išao baš najbolje jer Bečani, navikli na slatke torte i kolače, nikako nisu prihvaćali crn i gorak napitak kuhan na turski način. Jednog je dana dodao malo mlijeka i žličicu meda. Novi okus odmah je postao omiljen i tako je nastao Wiener Melange, a budućnost kavane bila je osigurana. Kava je ubrzo postala toliko popularna da je 1819. bilo više od stotinu i pedeset kavana, a 1900. više od šest stotina.
Sama riječ Melange nastala je od francuske melanger, a znači "mješavina". Harmonična veza mlijeka i crne kave ili, kako su govorili, crnog i bijelog zlata postala je zaštitni znak bečkih kavana. Wiener Melange servira se u velikim šalicama od porculana ili debelog stakla. Melange je zapravo jaka filtar-kava, kao i kraća varijanta – Mokka. Vruća kava i vruće mlijeko uz dodatak meda, ili danas uobičajenijeg šećera, obvezni je napitak uz koji se ujutro jede pecivo ili se pije poslije podne, nakon posla. Osim Melangea, piju se i druge vrste kave. Kleiner Brauner je kava s vrlo malo hladnog mlijeka ili s malo šlaga. Grosser Brauner dvostruka je količina. Kleiner Schwarzer slična je našem espressu. Einspänner je jaka kava sa šlagom, a Kapuziner je originalni naziv talijanskog cappuccina, kave s pjenom vrućeg mlijeka. Uz kavu Kellner uvijek se servira i čaša hladne vode sa slavine, koju su tek nedavno zamijenile skupe bočice. Običaj serviranja vode nastao je u doba kad se kava servirala u šalicama bez tanjurića, tako da se žličica nakon miješanja odlagala u malu čašu s vodom. U bečkim kavanama gost se konobaru ne obraća riječju "Kellner", kao drugdje, nego "Herr Ober". Nekada su Kellneri servirali kavu, ali ju je naplatiti mogao samo Herr Ober, što je skraćenica od Oberkellner, tj. natkonobar.
Kultura odlaska u kavane u Beču je vrlo raširena. Za razliku od kafića našeg tipa, kojih u Beču nema tako mnogo kao kod nas, kavane su središta društvenih događaja. U kavanama je zadržavanje puno dulje nego u kafićima. Uobičajeno je sjesti u kavanu, naručiti Melange i pecivo te pročitati novine, koje se i danas drže na drvenim držačima s drškom. Postoji čak i vrsta književnosti koju Bečani nazivaju Kaffehausliteratur, a uglavnom označava kratke romane koji izlaze kao prilog u novinama i magazinima. Na kraju devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog vodeći su bečki pisci u kavanama ne samo razmjenjivali misli nego i pisali romane. Mnoga djela Karla Krausa, Arthura Schnitzlera, Friedricha Torberga nastala su upravo u kavanama.
Osim književnika, kavane su bile okupljalište i drugih intelektualaca, od slikara i glazbenika pa sve do političara. Slikari Egon Schiele i Gustav Klimt bili su svakodnevni gosti. U to doba u kavane nije dolazio bilo tko i često bi se vodile žučne diskusije preko čitave prostorije. Tako su kavane dale veliki doprinos kako kulturi, tako i razvoju novih političkih ideja. Poznata uzrečica "kavanski političar" upravo je u Beču imala svoje puno značenje. Za svoga boravka u Beču Lav Trocki je u kavanama širio svoje ideje o ravnopravnosti i komunizmu. U klasičnim kavanama svirala se i glazba, obično od šest do sedam na klaviru, održavale su se literarne večeri i izložbe slika. Gosti su uglavnom bili muškarci.
Kultura kavana polako je počela nestajati pedesetih godina prošlog stoljeća. S dolaskom novog medija, televizije, mnoge poznate kavane morale su zatvoriti vrata. Promijenio se način provođenja slobodnog vremena, automobili su postali dostupniji širokim masama, život se ubrzao, što je rezultiralo otvaranjem brzih espresso barova, preteča današnjih kafića. Tek devedesetih počela se obnavljati tradicija odlaska u kavane, no u drukčijem obliku. Danas gosti više nisu samo muškarci, a mnoge su kavane otvorile terase (Schanigarten). U većini kavana se, osim napitaka, poslužuju i jela. Uobičajene su hrenovke, sendviči, razne salate, torte i kolači, a u nekima i pravi specijaliteti bečke kuhinje.
Uređenje tipične kavane imalo je nekoliko zakonitosti od kojih se rijetko odstupalo. Gotovo svuda pod je bio od mramornih ploča, najomiljenije sjedalice bile su Thonetove, a prevladavao je neorenesansni stil, podložan trenutačnoj modi. Neke kavane i danas izgledaju kao u svoje slavno doba, neke su namjerno zadržale boemsko ofucani stil, neke su preuređene pa bliješte mramorom i mjedi, no sve su vrlo ugodna mjesta za odmor i opuštanje. Kavane koje su preživjele uspone i padove danas su ikone Beča. Pune u gotovo svako doba dana, ponovno okupljaju raznoliko društvo, ali i mnogo turista.
Najpoznatije i najoriginalnije bečke kavane
Café Hawelka, Dorotheergasse 6
Otvorena je 1939., a od pedesetih je godina omiljeno okupljalište pisaca, kritičara i umjetnika i poznata među umjetničkim svijetom cijele Europe. U njoj su stalni gosti bili H.C. Artmann, Konrad Bayer, Ernst Fuchs, Hundertwasser i mnogi drugi. Mjesto izgleda poput izleta u prošlost, a Leopold Hawelka već šezdeset i šest godina dočekuje svoje goste na ulazu. Kavana je poznata po odličnim buhtlama.
Café Central, Herrengasse 14
Otvorena je 1860. u zgradi nekadašnje banke i burze u toskanskom neorenesansnom stilu. Među ostalima, stalni je gost bio Lav Trocki alias Bronstein, koji je u toj kavani širio svoje ideje prije Oktobarske revolucije 1907. Kavana je zatvorena nakon Drugog svjetskog rata, ponovno otvorena 1975. i grandiozno renovirana 1986. Najveća smetnja su turisti koji se u nju dolaze slikati.
Kaffee Alt Wien, Baeckerstr. 9
Još jedna kavana koju je otvorio Hawelka. Nikad na nivou mondenih bečkih kavana, zagušljiva i mračna kavana koju publika čini onim što jest. Poznata po dobrom gulašu, svojedobno i hrvatskim konobarima. Šarmantno ofucana.
Demel, Kohlmarkt
Jedan od najpoznatijih bečkih lokala u svijetu. Počeo s radom 1786. kao dvorska slastičarnica, danas je u vlasništvu prestižne gastronomske grupacije DO & CO. Uređen je u rokoko stilu, s velikim izlozima u kojima se nalaze skulpture od šećera i marcipana. Konobarice, poznate Demelinerinen, gostima se obraćaju u trećem licu. Glavni specijalitet je Demmel Sachertorta, no i sve druge vrste torta su, kažu, najbolje na svijetu.
Café Schwarzenberg, Kaertner Ring 17
Prava, velika, tipična bečka kavana i danas izgleda kao kad je otvorena 1861. Od tog je doba bila poznata kao okupljalište gospodarstvenika i arhitekata, od kojih je najpoznatiji bio Joseff Hoffmann, začetnik Wiener Werkstätte. Poslije Drugog svjetskog rata nekoliko je godina služila kao okupljalište vojske Crvene armije koja se nalazila u tom dijelu Beča. Danas su česti večernji koncerti uz kavu.
Café Landtman, Karl Lueger Ring
Otvorena 1873. kao najelegantnija bečka kavana. Nalazi se pokraj Narodnoga kazališta, preko puta Gradske vijećnice i Sveučilišta. Najpoznatiji gosti kod Landtmana bili su Gustav Mahler, Sigmund Freud, poslije Romy Schneider, Falco, te druge pjevačke i kazališne zvijezde i političari. U kavani se u prosjeku održavaju dvije press-konferencije dnevno. Poznata je po luksuznom doručku i velikoj terasi.
Izvor: Travel magazin
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
