5.00 – buđenje. Još samo pet minuta… Zašto organizatori puta iz Adriatica.neta ne znaju da je novinarima teško otvoriti oči prije osam, a o ovim jutarnjim satima da i ne govorimo. Još su mi razne misli prolazile kroz glavu dok sam se pokušavala probuditi i krenuti na put u Baranju, no na kraju sam ipak točno u šest sati bila ispred zgrade Adriatica.neta, odakle se polazilo. Autobus pun žena (moram spomenuti da je ipak bilo nekoliko muškaraca) krenuo je put istočne Hrvatske.
Slijedilo je jedno zaustavljanje blizu Kutine kako bismo ukrcali Nikolinu, voditeljicu Adriatica.neta, koja nas je već u osam sati ujutro kao "prave učenike" počela informirati o Slavoniji i Baranji. U jednom trenutku voditeljica nam je ostala bez glasa i zatim je uslijedila rečenica koja se nastavila ponavljati tijekom cijelog puta, a to je: "Vidim da ništa ne ide kako treba bez rakije." Tada je po autobusu krenula rakija, i zaista, raspoloženje je odmah poraslo.
Prva postaja studijskog putovanja bio je Kopački rit. Na mjestu gdje se spajaju rijeke Dunav i Drava priroda je napravila prekrasan fenomen. Kopački rit, bogat životinjskim i biljnim svijetom, još 1967. godine proglašen je parkom prirode, a njegovo je uže područje zoološki rezervat. Ovaj ornitološki rezervat čini jedno od najvažnijih poplavnih područja u Europi, a do sada je u Kopačkom ritu zabilježeno više od 2000 bioloških vrsta. Zbog tople zime, ove je godine park primio prve goste 4. ožujka, što je mjesec dana ranije nego što je uobičajeno, a u 2006. obišlo ga je više od 25.000 posjetitelja. Osim prekrasnog i raznovrsnog životinjskog svijeta, u Kopačkom ritu možete uživati i u odličnim gastronomskim specijalitetima restorana Tikveš, smještenog u samom Kopačkom ritu. Ako tamo navratite, osim nadaleko poznatog kulena obvezno kušajte sir i vrhnje te pitu od višanja. Poželjet ćete se vratiti samo zbog tih okusa.
U Kopački je rit, kažu mi, rado dolazio i Tito. Dvorac u kojemu je boravio, Tikveš, još uvijek čeka obnovu, a dok smo ga obilazili, čula sam jako zanimljivu priču. Naime, budući da je Tito bio strastven lovac, ali, kako ovdje kažu, nije baš volio satima hodati u potrazi za lovinom, stao bi na veliku terasu svoga dvorca, a njegova je pratnja tjerala sve životinje iz šume upravo na livadu koja se nalazi ispred terase. Tako je Tito sa svoje terase bez problema uživao u lovu na divlje svinje i ostale životinje.
Upravo zbog plodne ravnice, u Baranji se već tisućljećima uzgaja vinova loza, pa zbog toga ne smijete propustiti njihove vinske ceste. Baranju na sjeveru nadvisuje brdo Banska kosa (bez brige, nije to brdo kakvo biste očekivali, 85 metara nadmorske visine) koje je idealno za uzgoj vinove loze. S tim dobrim uvjetima vjerojatno je povezano i ime Baranja, jer na mađarskom "boranya" znači vinska majka. Te idealne uvjete za uzgoj vinove loze i dobivanje odličnih vina prepoznali su i Rimljani, koji su još prije 2000 godina brdo Banovu kosu prozvali Mons aureus ili Zlatno brdo. Baranjsko brdo jedno je od najkvalitetnijih hrvatskih vinogorja.
Naš "veseli autobus", kako su nas prozvali njihovi mediji, put je nastavio prema vinskom podrumu obitelji Kolar u mjestu Suza. Iako je podrum za kušanje vina otvoren samo za veće grupe, ako vas put navede u Suzu, pokušajte doći do obitelji Kolar i razgledati njihov podrum, koji je nedavno preuređen, no zadržao je izgled kakav je imao i prije stotinu godina.
Ako budete poželjeli biti dio zlatnog vinskog doba i bisernih krajeva pod vinogradima okupanih suncem i jutarnjom rosom, doći ćete sigurno i do jedinstvenog Zmajevačkog vinogorja u Baranji. Prošetat ćete se beskrajnim pejsažima ispresijecanima mekim travnatim putovima, poput tihih potoka, i vidjeti rođenje istinskog i čistog vinskog savršenstva, koje se poslije istače u najboljim raspoloženjima uvodeći vas u carstvo okusa, mirisa i mašte. U Zmajevcu se prošećite pokraj brojnih kuća uz koje se nalaze ulazi u prirodne podrume prokopane u brdima gline, u kojima je temperatura ugodna i za vrijeme najtoplijih ljeta te tako brižno čuva stvarni okus vina. Ljubav prema vinu u Zmajevac je dovela i obitelj Josić iz Osijeka, koja 1999. godine kupuje stari vinski podrum iz 1935. godine, dužine 42 metra. Obnavljaju ga, ali zadržavaju tradicionalni izgled podruma te ga opremaju suvremenom tehnologijom. Kvalitetna vina Josićevih proizvode se od autentičnih baranjskih sorti grožđa koje potječu iz njihovih vinograda na Banovoj kosi. Njihova su me vina, osim okusom, posebno oduševila zbog naljepnica. Naime, umjesto klasičnih naljepnica, na etiketama se nalaze rijetke i ugrožene ptice po kojima je ovaj kraj poznat.
Ako ste vinoljubac, svratite i do podruma našeg poznatog vinara Grgureka i Kovatsza te uživajte u mirisu Baranje.
Kako bismo se što bolje upoznali s primjerom autohtonog seoskoga gospodarstva i seoskog života, uslijedilo je razgledanje baranjskog etnosela Karanac, koje postoji već sedam stoljeća, a većina panonskih kuća u mjestu stara je više od 60 godina. Selo Karanac smješteno je u srcu Baranje, s jedne strane zagrljeno Baranjskom planinom, a s druge ritskim atarima.
 |
| Foto: Obitelj Sklepić |
Zbog očuvanosti starih panonskih kuća, jedinstvene betonske ceste i najdužeg drvoreda trešanja spada u pravu kategoriju etnosela. Selo ima oko tisuća stanovnika, a oduševila me je činjenica da ima čak tri crkve: katoličku, pravoslavnu i reformatorsku. Mještani su mi objasnili da su sve crkve otvorene, u svakoj od njih ljudi pronalaze svoj mir i svi žive sretno, bez ikakvih nesuglasica.
Mogućnost smještaja nudi se na seoskim imanjima obitelji Sklepić i obitelji Mlinaček, s tim da se svakim detaljem nastoji gosta prisjetiti na stil seoskog života početkom 20. stoljeća. Krenete li u potragu za istinskim vrijednostima očuvane prirode, mirisa sela i ruralnog ugođaja, Baranja, a posebno ovo selo Karanac, ostavit će vas bez daha svojom samozatajnom ljepotom. Na samo nekoliko kilometara od Osijeka kao na dlanu se pruža ravnica vječno umivana vodom dunavaca i rukavaca. Tako umivena i čista skriva u sebi mir i tišinu, koju naruši pjev ptice, lavež seoskoga psa, večernje kreketanje žaba ili pak rika jelena. Seosko domaćinstvo Sklepić idealan je odabir ako ste se zaželjeli pravog, iskrenog doživljaja. Kako nas je gazda Denis dočekao na bijelom konju, cure u autobusu zajedno su rekle: "I tko kaže da ne postoji princ na bijelom konju! Istina, oženjen je, ali ne možeš odjednom dobiti sve." Tu se možete voziti i konjskom zapregom, a vozit će vas i jedna filmska zvijezda – kobila Rajna koja je glumila u "Dugoj mračnoj noći". Osim uobičajenih usluga noćenja, turistima se nude organizirani izleti terenskim vozilima, jahanje, odlazak u lov i ribolov, te prezentacije starih obrta.
U selu postoji i etnorestoran Baranjska kuća, u kojemu možete kušati sva baranjska jela spravljena isključivo na otvorenoj vatri i u krušnoj peći. Vlasnik Vladimir Škrobo Bajo nudi autohtona jela kao što su fiš-paprikaš, čobanac, žablji kraci, puževi u koprivi i nezaobilazni rezanci s makom, a diči se i zanimljivom zbirkom antikviteta toga kraja, u kojoj su razglednice, kovanice, nakit, oružje, uniforme...
Još jedno malo mjesto u kojemu kao da je vrijeme stalo je Topolje. U njemu se nalazi i Šokačka kuća, gdje se Društvo prijatelja baranjskih starina trudi sačuvati i u kući vjerodostojno izložiti originalni namještaj, slike, alat, te bogatu odjeću i nakit koje su posjedovali nekadašnji vlasnici imanja.
Nakon noćenja u hotelu Patria u Belom Manastiru, koji je otvoren krajem prošle godine i jedini je hotel sa čak četiri zvjezdice na ovom području, krenuli smo u obilazak grada. Brojnim investicijama na području grada u proteklih nekoliko godina postignut je urbani izgled i podignuta razina kvalitete života, no ipak se osjeti da ljudi tu još uvijek teško žive.
Nezaposlenost u Baranji je 60 posto, no ono što je mene tu posebno oduševilo i zbog čega ću se sigurno opet ondje vratiti su ljudi. Iskreni su, zabavni, koliko god malo imaju, dat će vam i pomoći koliko god mogu, uglavnom, sve su ono što je danas jako teško pronaći. Tražeći informacije o Baranji, pronašla sam citat iz jednog putopisa koji zaista dočarava upravo ono najvažnije što ćete doživjeti u Baranji:
"Vlakom, autobusom ili automobilom u Baranju možeš najlakše u rano jutro. Najteže uvečer. Iz Baranje više nikada. Ponijet ćeš je, naime, sa sobom: zelenu u oku, žestoku u mirisu mulja, hrašća i ribe, blagu u sluhu s glazbom noćnih predjela pod maglom. Vozilom možeš u Baranju kad zaželiš. Srcem samo jednom u životu!" (Mirko Hunjadi "Baranja - putopis", Vinkovci 1993.)
TRAVEL - Lifestyle magazin o putovanjima i turizmu
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
