Investitori koji su tada bili u stanju realno procijeniti nepremostiv jaz između želja i mogućnosti izvukli su iz cijele priče izdašan profit, jer verbalne intervencije kojima je utekao Bernanke, pokušavajući ublažiti inflacijske pritiske, nisu zapravo ništa mijenjale na stvari. Donijeti odluku o podizanju kamatnih stopa značilo bi (tada, baš kao i sada) svjesno ugroziti ionako krhak gospodarski rast, čega je Bernanke itekako bio svjestan, ali i dio dealera, koji su dolar, nakon kratkotrajnog rasta vrijednosti, pretvorili u najobičniju vreću za napucavanje.
Analogija je, nadam se, sasvim jasna. Jer nominalno uvažavati oba scenarija privatizacije INA-e, bilo da je riječ o licitaciji ili pak zamjeni dionica, posve je deplasirano, osobito nakon zajedničkog nastupa s mađarskim partnerom, čime je premijer Sanader zauzeo prilično jasno stajalište. I dok još uvijek nema odgovora na pitanje zašto se od privatizacije (za sada) naprasno odustalo, pa umjesto rasprave o sudbini državnog udjela MOL sprema ponudu za one dionice koje su u free-floatu, povremene proklamacije navodno nepristranih (i nominalno neodlučnih) stavova tek su najobičnija dimna zavjesa, koja toliko priželjkivanu licitaciju ne čini osobito izglednom (a kamoli vjerojatnijom).
Ostaje činjenica da Vlada favorizira MOL, u tolikoj mjeri da natječaj i prodaju, koristeći bauk inflacije koja budi nemir među biračima, odjednom etiketira i kao potencijalan driver inflacijskih pritisaka. Kao da se novi prihodi prema nekom nevidljivom automatizmu naprosto moraju utrošiti? Vjerojatno bi bilo svrsishodnije da se fiskalnoj politici, koju mnogi vide kao jedan od temeljnih generatora inflacije, dokine pridjev „ekspanzivna“, jer prihodi od prodaje najveće domaće naftne kompanije jednako se tako mogu iskoristiti i za smanjenje proračunskog deficita.
S druge pak strane, OMV je u svojem pismu Vladi otvoreno izrazio interes za dionice u državnome vlasništvu (uključujući i famoznih 7% vlasničkog udjela kod Fonda hrvatskih branitelja), kako bi stekao kakve-takve startne pozicije i ublažio veliki zaostatak za mađarskim rivalom. Naravno, ostaje pitanje koliko žarko se OMV uopće želi dokopati najveće hrvatske naftne kompanije, i stoga mogućnost eventualne licitacije još uvijek nije potpuno nestala. Međutim, scenarij koji bi i većini, uvjetno rečeno, malih investitora, bio znatno prihvatljiviji, Vlada je u praksi odbacila (zauzevši stranu), pa umjesto nadmetanja za dio vlasničkog udjela pod kontrolom države, MOL je u prilici zacementirati svoje pozicije u vlasničkoj strukturi INA-e, i onda, sa znatno boljih pozicija, krenuti u pregovore o sudbini državnog udjela.
I sve to s ciljem zaustavljanja rasta inflacije? I navodnog očuvanja energetske neovisnosti Hrvatske, putem minornog vlasničkog ujela u MOL-u? Makar je posve izlišno govoriti o energetskoj neovisnosti, jer se time, zbog ovisnosti o ruskim energentima, ne mogu pohvaliti niti politički i ekonomski znatno moćnije europske države poput Njemačke? Međutim, prema Vladinoj procjeni, isplati se poduprijeti MOL u svrhu ograničavanja rasta cijena prirodnoga plina, makar to, uzgred budi rečeno, ni u kom slučaju ne ide na ruku dioničarima INA-e, te definitivno ruši tezu vladajuće garniture, prema kojoj država može biti - dobar gospodar, piše SEEbiz.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
