Boje za kosu pravi su vatromet boja i nijansi. Kosi ponekad vraćaju prirodni, bolji ili otkačeniji izgled, dio su nečijeg stila, čine nas posebnima ili manje starima. Ujedno, boje za kosu su vatromet agresivnih i jakih kemikalija, kancerogena i otrova. Često izazivaju kontaktne dermatitise i alergije. U konačnici, one nas truju. Da ne bude licemjer, pisac ovih redaka priznaje da je ljubitelj bojenja kose. Na studiju sam bio poznat po zelenoj kosi. Zato me i sad zovu Zeleni.
Prva komercijalna boja za kosu pojavila se još davne 1909. godine. Njezin autor, francuski kemičar Eugen Schuller proizveo je prvu boju za kosu koristeći se kemikalijom parafenilendiaminom.
Danas je bojenje kose izrazito popularno - nešto više u ženskoj, nešto manje u muškoj populaciji. Preko 75% žena boji svoju kosu, a sve je više i muškaraca koji ne mogu odoljeti čarima promjene boje kose.
Na koji način boja za kosu boji kosu?
U pitanju je serija kemijskih reakcija u kosi između pigmenata, peroksida i amonijaka.
Kosa je uglavnom keratin, a isti se protein može naći u koži i noktima. Prirodna boja kose ovisi o omjeru i količinama dviju tvari eumelanina i feomelanina. Eumelanin je odgovoran za smeđe i crne nijanse, dok je feomelanin odgovoran za plave i riđe nijanse kose. Nedostatak oba pigmenta rezultira sijedom kosom.
Ljudi su tisućama godina bojili kosu prirodnim bojilima. Neka prirodna bojila sadrže pigmente, dok neka druga sadrže izbjeljivače ili uzrokuju reakcije koje mijenjaju boju kose.
Općenito, prirodni pigmeniti samo prekrivaju površinu vlasi kose s bojom. Takva bojila mogu izdržati nekoliko pranja, ali nisu obvezatno sigurnija ni blaža od modernih sintetskih boja. Veliki nedostatak prirodnih boja je taj što se njima ne može dobiti konzistentan rezultat, a neke su osobe alergične na njihove sastojke. Privremene ili polutrajne boje uglavnom odlažu pigmente na površinu vlasi kose (koja se zove kutikula, a građena je od stanica koje su posložene poput crijepova na krovu). U nekim slučajevima, privremene boje malo i ulaze pod kutikulu. Nakon 6 do 10 pranja takve boje iščezavaju.
Izbjeljivanje ili popularno govoreći "blajhanje" kose sastoji se od oksidacije melanina, prirodnog pigmenta kose. U pitanju je nepovratna kemijska rekacija na kosi, pri čemu izbjeljujuća tvar mijenja melanin oksidirajući ga. Melanin je i dalje prisutan u kosi, ali je promijenjen tako da gubi boju. U stvari, kosa postaje svijetlo žute boje, pa "zblajhana" kosa izgleda intenzivno blond, a ne sijedo. Ta svijetlo žuta boja prirodna je boja keratina. Izbjeljivač puno bolje reagira sa smeđim eumelaninom, a lošije s feomelaninom, pa je to razlog efekta koji poznaje svaka frizerka: crna i smeđa kosa se puno intenzivnije "blajha" nego kosa svijetlijih ili riđih osoba. Standardna kemikalija za izbjeljivanje jest vodikov peroksid, u žargonu poznatiji kao hidrogen, a osim njega, koriste se i još neke tvari, kao što je natrijev pirofosfat. Onaj žargonski naziv, hidrogen, potječe od latinskog, tj. engleskog naziva vodikova peroksida, hydrogen peroxyde, pa se uglavnom može čuti naziv hidrogen.
Trajne boje su najvažnija skupina boja, i najčešće se koriste. Boja se postiže reakcijom dviju kemikalija koje ulaze u unutrašnjost vlasi kose i tamo reagiraju stvarajući konačni pigment. Da bi te kemikalije ušle u unutrašnjost vlasi kose, kutikula se mora podići. To se čini uz pomoć amonijaka, alkalne kemikalije jakog mirisa na ustajalu mokraću (ili duže vrijeme neočišćeni WC). Ako ste ikada bojili kosu sigurno ste osjetili karakterističan zagušljivi miris aminijaka na svojoj glavi. Amonijak je inače, otrov i to vrlo jaki otrov.
Kad je kutikula podignuta kemikalije ulaze u unutrašnje slojeve vlasi izbjeljuju melanin i reagiraju formirajući pigment. Većina trajnih boja za kosu boje kosu u dva stupnja (koja se odigravaju istovremeno) - najprije se uklanja prirodna boja kose, a zatim dvije kemikalije reagiraju i stvaraju novi pigment.
Prvi stupanj je identičan izbjeljivanju kose. U njemu peroksid oksidira i izbjeljuje melanin. Također, peroksid reagira s keratinom i to s aminokiselinom cistinom, razara je i oslobađa vodikov sulfid koji je, u smjesi s amonijakom, odgovoran za karakterističan miris upravo obojene kose.
U drugom stupnju dvije, ali najčešće i više kemikalija reagiraju u prisutnosti amonijaka stvarajući novi trajni pigment u unutrašnjosti kose. Vjerojatno se pitate koje su to kemikalije?.
Imamo dvije skupine tih kemikalija, paraoksidacijske boje i neparaoksidacijske boje.
Paraoksidacijske boje:
To su bile prve boje koje su se pojavile. U pitanju su kemikalije poput parafenilendiamina, paratoluilendiamina (2,5-toluendiamin) i slične kemijakalije. Neke od tih boja su dokazano kanceroigene. Zbog zajedničkog prefiksa "para", takve boje su i dobile ima paraoksidacijske boje. U prisutnosti amonijaka koji ubrzava reakciju, oksidira vodikov peroksid i kemikalije koje se spajaju u netopive polimere i nastaju pigmenti koji se čvrsto vežu za unutrašnje slojeve vlasi kose. Među tim kemikalijama je često i rezorcinol u čijoj prisutnosti nastaju pigmenti dubljih tonova. Jako je važan omjer tih kemikalija i dodanog vodikova peroskida. Premalo vodikova peroksida (hidrogena) imat će za posljedicu neuspjelo bojenje kose, a previše hidrogena može trajno uništiti kosu i korijen kose.
Da bi se poboljšala učinkovitost bojenja kose, dodaju se fenolni spojevi poput rezorcinola, kethola i pirogalola. Takve su tvari vrlo problematične jer mogu izazvati jake iritacije kože.
Paraoksidacijske boje imaju brojne nedostake koji su primijećeni još 1967. godine. Teško je postići željenu nijansu kose, jer ona ovisi o vremenu tijekom kojeg je kosa pod utjecajem bojila. Dobivena boja je nestabilna. Lagano se s vremenom mijenja i postaje tamnija. Zbog nestabilnosti takvih boja, može se dogoditi da se boje razviju dok su još zapakirane na polici u dućanu. Ali sve je to benigno prema zdravstvenim rizicima - one mogu izazvati alergije i iritacije kože, a i kancerogene su. Priče da boje ne mogu proći kroz kožu ne stoje. Uvijek jedan dio tih kemikalije prodre u krvotok.
Neparaoksidacijske boje
Zbog svih nedostataka paraoksidacijskih boja, znanstvenici su pronašli neke nove boje kojima nisu potrebne agresivne kemikalije. To su aromatični polihidroksidni spojevi, fenoli kao što su 1,2,4-trihidroksibenzen, 2,4,5-trihidroksitoluen, 1,2,4-trihidroksi-5-klorbenzen.
Jedna druga skupina neparaoksidacijskih bojila ima tendenciju da istisne paraoksidacijske boje, a to su spojevi poput derivata diaminobenzena, diaminofenola ili diaminoanisola, m-dimetilaminofenola, te brojni drugi spojevi, poliaminofenoli i poliaminobenzeni. Dvije velike skupine jesu derivati naftalena i piridina. Primjerice, boje na bazi aminohidroksinaftalena daju nijanse od plave do crne, a nakon nanošenja na kosu razvijaju se pod utjecajem zraka bez potrebe dodavanja vodikova peroksida (hidrogena). Osm toga, tvrdi se da su te boje manje opasne za zdravlje.
Što se može naći na našem tržištu?
Klasična boja za kosu na našem tržištu sastoji se od dvije komponente koje se prije nanošenja pomiješaju: Krema s bojilima sadržava paraoksidacijsko bojilo paratoluilendiamin i neparaoksidacijska bojila m-aminofenol i 2-amino-4-hidroksietilaminoanisol. Osim toga, tu je dodatni rezorcinol te amonijak i kalijev hidroksid. Kalijev hidroksid je jedna od najjačih alkalijskih lužina.
Takva boja sadrži i veliku količinu razih kremastih tvari i regeneratora za kosu kako bi se tretirana kosa koliko-toliko oporavila. Tu su cetil-alkohol, oleth-7, gliceril-stearat, decil-oleat, kalijev ricinoleat, kalijev oleat, decil-glukozid, Polyquaternum-2 te druge pomoćne tvari.
Emulzija za razvijanje sadrži oksidanse, vodikov peroksid i natrijev pirofosfat.
Osim toga, sadrži i tvari koje formiraju kremu - cetaril alkohol, PEG-40-ricinol, natrijev cetarilsulfat, i dr. Sve tvari koje nisu bojila, već imaju za cilj regenerirati kosu nakon oksidativnog šoka i kemijskog maltretiranja, te učiniti boju lakšom za nanošenje na kosu. Međutim, paratoluilendiamin, koji sadrži ova boja, opasna je tvar.
Uglavnom, većina boja za kosu na našem tržištu ima sličan sastav, sličnu cijenu, pa stoga tu nema nekih značajnijih razlika. Naravno i svaka boja obavezno ima jednu manekenku na ambalaži, sugerirajući da ćete, kad se obojite tom bojom izgledati baš tako ;o)
Što se tiče ostalih bojila, teško je zamisliti da su sigurniji od zastarijelog paratoluildiamina. Već se odavno priča o jakoj kancerogenosti boja za kosu, a nedavno su i znanstvenici sa Sveučilišta Yale dokazali da često korištenje boje za kosu povećava rizik razvoja tumora limfatičkog sustava. Na internetu se spominje i opasnost od stvaranja raka mokraćnog mjehura. I kao što sam već spomenuo, unatoč tome što je to proizvod za vanjsku uporabu, teško je povjerovati da se baš nimalo tih kancerogenih bojila ne apsorbira kroz kožu u krvotok.
To što boje za kosu sadrže kancerogene spojeve uopće me ne čudi. Pa sadrže ih čak i neki proizvodi za svakodnevnu uporabu. Ipak, na popisu najopasnijih kozmetičkih proizvoda neprikosnoveno stoje boje za kosu. Hoćete li ih koristiti - ovisi o vama.
Prethodni članak:
Boje za kosu uzrokuju leukemiju
Oko za oko, pasta za zube!
Pavle Močilac, mr. pharm. (urednik portala farmakologija.com )
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
