|
| Besplatna Katarza |
|
 |
|
| Društvo za promicanje književnosti na novim medijima je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige objavilo roman Branimira Barona Brljevića Katarza, koji je u tiskanom obliku objavilo Znanje 1979. |
|
U hrvatskoj se književnosti rijetko pojavljuju pisci koji od teksta prave minsko polje, kod kojih je doslovno sve što uđe u narativnu građu premreženo žicom kroz koju je propuštena električna struja.
Mi smo književnost koja je izrazito slaba kada su u pitanju čistači njene duhovne topike. Nekoliko je takvih knjiga, međutim, ipak bilo: Na rubu pameti Krleže, Cvitanovi romani, Daša Drndić.
Kod ovih je pisaca koncentracija bila usmjerena na središnji ljudski akt kojega rezultat obično pokrivamo terminom korumpiranosti bića. Branimir Baron Brljević u svojoj Katarzi postupa donekle slično kao Krležin junak iz spomenuta romana, s time što je Brljević, za razliku od Krleže kojemu je glavni interes usmjeren prema 'van', u svoj račun unio i sebe.
Nije blatna samo sredina, samo okruženje, nego sam od kala sastavljen i sam. Najblatnije je upravo ono što milje ocjenjuje kao najbolje u meni: pregršt citata i svladane škole, diplome koje su nam jedina prednost, jedini znak; mi smo papagaji koji konstantno ponavljaju naučene formule; između naših citata i našeg života nije moguće uspostaviti znak jednakosti; to su odvojeni svjetovi što između sebe korespondiraju jedino po načelu utilitarizma; doktorat, iako posve besmislena replikacija već bezbroj puta repliciranoga, ipak ima socijalnu ulogu – više nas cijene kumice na placu; naš ključni doprinos je, zapravo, obična topla voda.
Ekstremni subjektivizam Brljevićeva pripovijedanja proziva Kierkegaardov egzistencijalizam ili, točnije, njegov subjektivitet; jedina točka iz koje je moguć prodor prema izgubljenoj nevinosti nadaje se u središtu vlastita bića.
Protivnost naratorovu subjektivizmu u velikim je sistemskim filozofijama tipa Ernesta Blocha i napose Hegela; iritantna je njihova neuključenost u zbilju. A zbilja, to sam ja!
Međutim, dekartovski cogito s Brljevićem nema nikakve veze – iz njega proizašli socijalni sustavi s pratećim znanstvenim sklopovima najobičnije su klopke iliti skloništa.
Katarza je objavljena prije tridesetak godina, autor je u međuvremenu praktički nestao s tlorisa domaće književnosti, pa je onda ton kojim je prvi puta u tu književnost Katarza ušla jedina, zapravo, intonacija s kojom je moguć uspjeli povratak 'na mjesto zločina': nepoštedno razračunavanje s okolinom u sebi i oko sebe, skidanje svlakova kojekakvih izmaštanih sebstava, demaskiranje lažnosti – sve nam je to potrebno, ako ne i potrebnije, danas nego li je bilo prije tri desetljeća.
Njegov junak jedva da se miče sa šanka gdje ispijajući kavu i pušeći cigarete svodi svoje životne bilance skalpelom naoštrenim tradicionalnim europskim mišljenjem protiv čijih tautologija također neprestano radi.
Sve vidjeti vlastitom mišlju, njegov je motto, a prepreke u vidu dresiranog obrazovanja zaobići ili porušiti. Kroz taj prodor pokušati pronaći spas. Odnosno katarzu.
O autoru
Branimir Baron Brljević, rođen 1953., književnik i publicist. Doktorirao na Goetheovu sveučilištu 1981. Prvi roman Fašizam u lajfu 1975. nagradilo Ministarstvo kulture, neobjavljen. Drugi roman Katarza, objavljen u Znanju 1979. godine. Treći roman Vojska /s/pasa objavljen kao Heilsarmee u EBV-Verlagu iz Hamburga 1982.
U devedesetima dopisnik RTL-a i mnogih njemačkih, austrijskih i španjolskih listova. Surađivao u svim značajnijim hrvatskim dnevnicima i tjednicima. Posljednjih je godina urednik u Privrednom vjesniku.
Više:
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima
|
|
| Net.hr |
| 14.05.2008. |
|
 |
|
|
|
| | |
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
