O drami Trovačica
Kada je prije nekoliko godina Slavoj Žižek pisao esej o djelu Patricie Highsmith evocirao je opasku Gillesa Deleuzea o Spinozi: on je princ među filozofima jer je njegovo djelo otporno na glupost; ona se ne brloži u njemu. Slavoj Žižek je titulu princa pisaca dodijelio Patriciji Highsmith, rukovođen ključnim elementom književnosti – da potire dosadu na svim frontama.
Hitchcock, koji je volio djelo Highsmithove, danas bi bio čuven i da je samo izgovorio svoju definiciju drame: drama, to je život iz kojeg su isključeni svi dosadni momenti.
No što s dramama koje su dramatične jer neki od protagonista grcaju upravo od dosade? Ovaj dvostruki zavrtanj – potpuno u skladu s Borgesovom invektivom na naslovu Henrya Jamesa Okretaj zavrtnja – više je od pukog paradoksa.
Junaci Trovačice podijeljeni su u dvije jasno orisane grupe: uspješne, kojima nije dosadno, ali žive bez drame, i neuspješne, slabe, sanjarski raspoložene, čiji se život odigrava po pravilima dramatske akcentacije.
Dvije sestre i brat, doktor, liječnik i suprug jedne sestre, protagonisti su priče koja je poslagana strogo pravokutno: bolesna sestra je uspješna, ostvarena dobrotvorka, zdrava sestra – koja je njeguje – njena je karikatura, točnije replika na puno nižoj razini. Brat je poznati i priznati znanstvenik, a suprug je pravnik koji bi se bavio prirodoslovljem, amater u odnosu na njegova muškog pandana.
Doktor je koncipiran kao kor u grčkoj tragediji i kroz njega se izgovaraju mediokritetske "istine" vremena.
A liječnik je samo liječnik – sto je već puta napisano da za njih nije potrebna posebna pamet. Onemogućivši da njen suprug otpočne prirodoslovnu karijeru na nekom otoku, bolesna je sestra potpisala vlastitu smrtnu presudu.
Trovačica dakle varira temu koja još od Dostojevskog rola književnim tekstovima koji su ujedno i opiti iz etike: ima li pojedinac pravo uzeti "pravdu" u svoje ruke, a scenska uobličenost uzajamnih sitnih prezira protagonista te mreža koju su istkali svojim mržnjicama i nezadovoljstvima upakiranima kao požrtvovnost i entuzijazam svojim dvostrukim dnom plijeni pažnju čitatelja.
O autoru
Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao povijest i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu.
Od 1990. trajno živi u Splitu i radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list…).
Godine 1992. nagrađen nacionalnom nagradom za filmsku kritiku Vladimir Vuković. Od 1994. piše u različitim novinama tjednu kolumnu Vijesti iz Liliputa u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske.
Za tekstove iz te serije 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka, 2002. nagradu za doprinos novinarstvu Veselko Tenžera, a 2007. nagradu Miljenko Smoje Slobodna Dalmacije.
U književnosti se javlja 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa u kojem problematizira tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Taj će roman iduće godine biti nominiran za nacionalnu proznu nagradu Gjalski.
Godine 2000. objavljuje drugi roman Nedjeljni prijatelj, krimić koji tematizira socijalna proturječja Hrvatske devedesetih.
U različitoj periodici objavljivao i kratke priče. Godine 2000. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu praizvedena mu je drama Trovačica koje je prethodne godine osvojila nacionalnu nagradu za dramu Držić.
Godine 2001. objavio sabrane tekstove iz serije Vijesti iz Liliputa kao knjigu. Iste godine objavio i monografiju o hrvatskoj postmodernističkoj fantastici.
Treći roman Minuta 88 objavljuje 2002., a riječ je o romanu ambijentiranom u svijet nogometa i navijačke subkulture.
Roman je ušao u uži krug za nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu godine.
Četvrti roman Kuća njene majke objavljuje 2005. u izdanju Jutarnjeg lista. Peti mu je roman – Crvenkapica – izašao je u rujnu 2006.
Kratke priče i eseji prevođeni su mu na engleski, njemački, talijanski i bugarski.
Roman Ovce od gipsa preveden je na njemački, a švicarski časopis Facts proglasio je to izdanje trećom najboljom knjigom godine na njemačkom govornom području u kategoriji krimića i trilera.
Po istom romanu snimljen je i film Svjedoci u režiji Vinka Brešana koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gdje je nagrađen i ekumenskom nagradom.
Za scenarij tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom za scenarij festivala u Puli.
Objavio: Ovce od gipsa, roman, A.B. Gigantic, Solin-Split 1998.; Nedjeljni prijatelj, roman, Znanje, Zagreb, 2000.; Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti FF u Zagrebu, Zagreb, 2000.; Vijesti iz Liliputa, eseji i kolumne, VBZ, Zagreb, 2001.; Nachtbus nach Triest, Kriminalroman, Verlaghaus No.8, Wetzlar, 2001.; Minuta 88, roman, VBZ, Zagreb, 2002.; Split by Night, eseji i kolumne, Zagreb/Split, Ex libris, 2003.; Kuća njene majke, roman, Jutarnji list, Zagreb, 2005.; Crvenkapica, roman, VBZ, Zagreb, 2006.
Više:
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
